Od pustinjskoga nepregleda do horizonta najvišega

semiotika prostora u sufijskoj poeziji na orijentalnim jezicima

Sažetak

Kada je u pitanju arapska književnost, a posebice arapska poezija sa kasidom kao općim normativom u svom središtu, topika bi se mogla smatrati jednim od glavnih intertekstualnih sredstava za očuvanje i aktiviranje kulturnog pamćenja. Pjesnici su u kreiranju svojih pjesama pribjegavali u tradiciji normiranoj i utemeljenoj topici zarad traženja i raspoređivanja argumenata, sastavljanja mogućih poetskih svjetova, kao i izbora racionalno uvjerljivih i emocionalno jakih izražajnih sredstava. Jedan od osnovnih toposa arapske poezije jeste i topos prostora utemeljen još u njenom antičkom dobu i prikazan kroz kasidu kao pjesmu putovanja, odnosno imaginarni putopis. U sufijskoj poeziji dešava se izuzetno zanimljiva transformacija ovoga toposa koja proizvodi vrlo zanimljive poetičke konsekvente. Na primjeru poezije Abdullaha Salahuddina Uššakija nastojimo prikazati ovu transformaciju, te utvrditi kakvi se sve pomaci dešavaju, kako na semantičkom tako i na semiotičkom planu.