O spahijskoj organizaciji u Bosanskom ejaletu u 17. stoljeću

Sažetak

Kroz prizmu različitih izvora institucionalnog karaktera, popise timarskih posjeda, vijesti pojedinaca koji su bili dio administrativnog sistema ili su mu bili bliski, kao i izvore narativnog porijekla, u radu se prati kretanje broja timara u Bosanskom ejaletu kroz 17. stoljeće, rast i promjene u timarskom sistemu do njegovog kraja. U okviru navedenog također se vrši analiza vrijednosti timarskih posjeda definirana zakonskim propisima, u čemu se znatno više uočava poremećaj u kategorizaciji, izazvan slabljenjem timarskog sistema i gubljenjem vrijednosti zeameta. U značajnom broju slučajeva zeameti zadržavaju samo nominalno svoj naziv, dok im vrijednost pada ispod zakonskog minimuma (20.000 akči). Na temelju navedenih vrijednosti i obaveza spahija vrši se procjena broja spahijske vojske, uključujući i pratnju. Nakon toga analizira se distribucija timarskih posjeda prema regionalnim i administrativnim područjima Bosanskog ejaleta, opterećenost pojedinih regija i participacija u finansiranju spahijskog korpusa te materijalni status spahija koji su crpili iz timarskog sistema. Kompariranjem različitih podataka zaključuje se da nije bilo ekstremnih promjena barem kada je u pitanju broj i ukupni kapacitet spahijske vojske u 17. stoljeću. Nasuprot brojnim zaključcima da je dolazilo do znatnog povećanja timara i samih spahija, vidljiva je tendencija pada i u onim krajevima koji su u cijelosti ostali u sastavu Bosanskog ejaleta nakon Karlovačkog mira (1699). Ta se tendencija prati kroz sandžake Bosna, Hercegovina, Klis i Zvornik, u kojima je broj timara početkom 18. stoljeća manji za 173 u odnosu na početak 17. stoljeća.