Prilog proučavanju sufiksalne tvorbe riječi u turskome jeziku

analiza deverbalnih derivacijskih sufiksa za izvođenje imenskih riječi u djelu Dîvânü Lügâti’t-Türk

Sažetak

Sufiksalna tvorba riječi karakterizira gramatičku strukturu turskoga jezika, a u ovome se radu analiziraju gramatičke i značenjske strukture deverbalnih derivacijskih sufiksa za izvođenje imenskih riječi u djelu Dîvânü Lügâti’t-Türk. Zapravo, u radu se analiziraju konkretni (kon)tekstualni primjeri iz djela Dîvânü Lügâti’t-Türk u kojima se upotrebljavaju imenske riječi koje se tvore dodavanjem derivacijskih nastavaka na korijen ili osnovu glagola. Analiza derivacijskih sufiksa koji se dodaju na korijen ili osnovu glagola izvodeći imenske riječi zasniva se na primjerima iz enciklopedijskoga djela koje sadrži sve osobitosti turkijskih jezika u 11. stoljeću, što ukazuje na činjenicu da bi ovakva analiza trebala biti svojevrstan prilog proučavanju turskoga jezika iz dijahronijske perspektive. Pored toga, rezultati dobijeni u analizi trebali bi doprinijeti boljem spoznavanju i razumijevanju sufiksalne tvorbe riječi u turskome jeziku, a mogli bi poslužiti i kao dobar temelj i dobro polazište za daljnja istraživanja derivacijskih sufiksa iz dijahronijske perspektive.