O bračnim ugovorima u kadiluku Tešanj u drugoj polovini 18. stoljeća

Sažetak

Sklapanje braka jedna je od mnogobrojnih nadležnosti kadije u sudskom okru­gu pod njegovom nadležnošću. Ovaj rad predstavlja pokušaj da se navedeno pitanje promatra kroz predmete na području kadiluka Tešanj u drugoj polovini 18. stoljeća. Analizom je obuhvaćeno 120 dokumentiranih ugovora ove vrste. Kroz njih se pokazuju načini sklapanja brakova, sudionici u sklapanju brakova i druge pojedinosti koje proistječu iz onoga što je upisano u protokol tešanj­skog kadije. Brak je sklapao kadija ili naib, u izuzetnim prilikama opunomo­ćeni imam nekog od džemata. “Opunomoćenje imamaˮ je, međutim, rijetko korišteno u praksi.

Pri sklapanju braka mladenci su vrlo rijetko bili prisutni na sudu. Taj čin se obavljao uglavnom preko zastupnika (vekila), obavezno uz svjedoke koji su potvrđivali legitimnost zastupanja stranaka pri činu vjenčanja. Pred kadijama ili njihovim naibima dokumentirana su i vjenčanja nemuslimana, Roma, udovica, istina u neznatnom broju. Radi boljeg razumijevanja ovog pitanja povremeno smo vršili komparacije s drugim područjima u istom ili bliskom vremenskom periodu. Kompariranje je pokazalo da je u kadiluku Tešanj, za razliku od Mostara ili Visokog, veoma mali broj vjenčanja nemuslimana dokumentiran pred kadijom.

Mehr je obavezni i neizostavni segment vjenčanja, bilo da se radi o muslima­nima ili nemuslimanima. Visina mehra ovisila je od mnogobrojnih faktora, prije svega socijalnog i društvenog statusa sudionika u vjenčanju. Najniži mehr iznosio je simboličnih 120, a najviši dokumentirani mehr 12.000 akči. Najčešći iznosi mehra kretali su se u visini jednogodišnje zarade službenika (imama, mualima i sl.), što predstavlja značajnu garanciju ženi u slučaju razvoda braka.

Kod nemuslimana je vjenčani dar, u dokumentiranim slučajevima u kadiluku Tešanj, predstavljao simboliku kojom se u nekoliko vjenčanja samo zadovolja­vala forma, što nije slučaj u nekim drugim područjima koja smo komparirali s praksom u ovom kadiluku.