Semiotika “binarne opozicije” dan-noć

noć kao vrijeme i prostor za duhovnost

Sažetak

U ljudskome iskustvu dan i noć se, uglavnom, uzimaju kao binarna opozicija, kao uzajamna isključivost. Pri tome se dan predstavlja u najvećem svome po­zitivitetu – kao svjetlost, vrijeme optimalne aktivnosti, najvišeg pragmatizma i sl., a noć – suprotno tome – uzima se kao vrijeme pasivizacije, čak tmine, nekreativnosti i td. Međutim, pažljiva analiza ovoga “para” sa stanovišta semiotike pokazuje, prije svega, da se među njima ne radi o uzajamnoj isklju­čivosti, po načelu “potpune binarnosti”, već o načelu razlikovanja u kome, ili pomoću kojeg, jedno spoznajemo na osnovu karakteristika onoga drugoga. Težište istraživanja u ovome radu jest u tome da pokaže – na znamenitim po­vijesnim događajima i na nekim najblistavijim produktima Kulture – kako noć u hijerarhijskom smislu u odnosu na dan nije “inferiorna”, već naprotiv – ona se semiotički promovira kao vrijeme i prostor za najviše uzlete duhovnosti i imaginacije. Drugim riječima, um i duh nastoje prevladati oštro opozicijsko podvajanje i oponiranje; oni teže da realnu astronomsku opreku prevladavaju tako što noć, kao vrijeme i prostor, uzimaju za izuzetnu vrstu aktivnosti, du­hovnih i emocionalnih uzleta kojima se noć “pretvara” u sami zenit uzbuđenja, spoznaje, uzleta svake vrste. Orijentalno-islamska kultura karakterizira se tim naporima uspješnog prevladavanja hijerarhijske nadređenosti u opoziciji dan-noć, a o tome svjedoče, među ostalima, znamenita djela te kulture – Kur’an, Hiljadu i jedna noć i dr.