"Oni koji zamućuju bistru vodu carske pravde"
Imagološki osvrt na međuvjerske odnose u Bosni u 19. st.
DOI:
https://doi.org/10.48116/issn.2303-8586.2019.69.163Ključne riječi:
imagologija, pisma, bosanski franjevci, međukonfesionalni odnosi, tanzimatske reforme u BosniSažetak
U članku se govori o stereotipima i aksiološkim atribucijama koje su bosanski franjevci koristili u opisu “bosanskih Turaka” [Bošnjaka] i pravoslavnih svećenika u drugoj polovini 19. stoljeća. Kao izvor za analizu poslužila su privatna pisma koja su franjevci razmjenjivali u razdoblju od 1850. do 1870, i to privatnim kanalima kako ta prepiska ne bi dospjela u ruke austrijskih i lokalnih osmanskih vlasti. Zahvaljujući činjenici da se prepiska odvijala u tajnosti i bez straha od cenzure, opravdano je pretpostaviti da odražava autentična mišljenja i stavove franjevaca prema osmanskim vlastima i pripadnicima drugih konfesija s kojima su dijelili, među ostalim, životni prostor i jezik. Analiza pokazuje da aksiološke atribucije iz franjevačkih pisama sliče repertoaru predodžbi i vrijednosnih sudova koji se susreće i u drugim izvorima katoličke provenijencije nastalima u Bosni i Hercegovini, kao i u hrvatskoj književnosti ranoga novovjekovlja. Zanimljivo je međutim da se nijedna negativna atribucija ne odnosi na sultana. Naprotiv, o njemu se govori kao o utjelovljenju principa pravde i uzvišenom vladaru “čiju kristalno bistru vodu” [metafora za pravdu] mute i blate predstavnici lokalnih vlasti.” S obzirom na to da imagološka analiza zahtijeva i povijesnu kontekstualizaciju teksta, takav odnos prema sultanu treba tražiti u društvenopovijesnom kontekstu. Naime, veći dio pisama napisan je u vrijeme kad su centralne vlasti pod sultanovim budnim okom ulagale velike napore da slome otpor koji su konzervativna ulema i krupni zemljoposjednici pružali provođenju društvenih i agrarnih reformi u Bosni. Budući da su te reforme za katolike i njihov opstanak bile od životne važnosti, autori pisama pohvalno se izražavaju ne samo o sultanu i ponekim osmanskim namjesnicima u Bosni nego i o muslimanskim (bošnjačkim) prvacima koji su podržavali reforme kao put k modernizaciji osmanske države. Temi se prišlo iz imagološkoga aspekta kroz analizu diskurzivnih konstrukcija o kulturnim i vjerskim identitetima u onodobnoj Bosni.