O rodbinskom nazivlju u turskom i hrvatskom jeziku

Sažetak

Promjene u sustavu rodbinskoga nazivlja u hrvatskome standardnom jeziku, u kojemu su izvorni nazivi svak, svastika, djever, zaova, šurjak, pašanac i jetrva gotovo potisnuti njemačkim posuđenicama šogor i šogorica, a semantičko polje naziva zet (zet : šogor) zbog interferencije s posuđenicom šogor reducirano na značenje “kćerin muž u odnosu na njezine roditelje”, otežavaju studentima turskoga jezika usvajanje leksika kojim se označava nekrvno srodstvo. U turskome jeziku nazivlje za oznaku srodstva, pa tako i onoga po bračnoj vezi, izrazito je diferencirano zato što izvorni govornici toga jezika pridaju veliko značenje društvenim i rodbinskim vezama. Poteškoće u usvajanju rodbinskoga nazivlja u turskome javljaju se i zbog toga što se model na kojemu se temelji sustav rodbinskih naziva umnogome razlikuje od hrvatskoga. Turski je naime sačuvao kognatski model koji u obitelji naglašava obje linije srodstva – i po ocu, i po majci, pa stoga taj jezik ima posebne nazive za veze prema djedu, baki i tetkama ne samo s očeve nego i s majčine strane. Hrvatski je tu distinkciju sačuvao samo u nazivima za strica i ujaka; nju, dakako, pravi i turski jezik. Kontrastivno je relevantno napomenuti i to da turski razlikuje najbliže krvne srodnike po izravnoj silaznoj liniji: starijega i mlađeg brata, odnosno stariju i mlađu sestru. Što se pak spola tiče, on se u turskome dodatno eksplicira leksemima erkek (muško) i kız (žensko) u slučajevima kad izvornim govornicima prirodni spol nije samorazumljiv, kao kod riječi torun “unuk i unuka”. Zanimljivo je napomenuti da se kod naziva za starijega brata (ağabey) i sestru (abla) dodatno ne eksplicira spol, dok je za mlađega brata i sestru (kardeş) to nužno ako izvorni govornik posebno želi naglasiti misli li na brata ili sestru.