Pragmalingvistička analiza kasida u klasičnoj osmanskoj književnosti

Sažetak

Istraživanje kasida kao svojevrsnih performativa polazi od činjenice da se u posljednjih deset godina naglasak s konstativne premješta na performativnu koncepciju jezika. To znači da se prikazivačka dimenzija jezika povlači pred ilokucijskim aspektom. Žanr kaside u klasičnoj osmanskoj književnosti otvoreno uključuje čitatelja jer se po pravilu posvećuje vladarima i uglednicima kao potencijalnim mecenama kako bi se od njih dobila određena materijalna nagrada ili namještenje. Na taj način kaside su, za razliku od drugih žanrova (gazela, rubaija i sl.), kontekstualno uključene jer se odnose i obraćaju konkretnim historijskim ličnostima a nerijetko opisuju i njihova konkretna postignuća i uspjehe. U osmanskoj književnoj tradiciji razvila su se dva specifična poglavlja kaside: medhiyye kao poglavlje u kome pjesnik hvali svog potencijalnog mecenu i fahriyye u kojem pjesnik hvali samog sebe i svoje pjesničko umijeće. Spomenuta poglavlja zanimljiva su s pragmatičkog aspekta i teorija učtivosti. Jezička sredstva korištena u pohvali dobročinitelja, samoga sebe ili, pak, u indirektnom iskazivanju vlastitih očekivanja bit će analizirana pomoću modela Penelope Brown i Stephena C. Levinsona, kao i kroz maksime Geoffreya Leecha.