Gnomički i ironijski diskurs u poeziji Abū al-Ṭayyiba al-Mutanabbīja

Sažetak

Gnomički i ironijski diskurs u poeziji velikog klasičnog arapskog pjesnika Abū Ṭayyiba al-Mutanabbīja predstavljaju pitanja koja se nude kao vrlo pogodna za uviđanje karakterističnih obilježja njegove poetike, odnosno onoga po čemu je jezik njegove poezije naročito prepoznatljiv. Al-Mutanabbī koristi univerzalni gnomički jezik da izrazi lična osjećanja i stavove i približava gnomički poetski izraz životu. U njegovoj gnomičkoj poeziji daju se razaznati tonovi pesimizma, relativizma “volje za moći”. Ironija kakvu srećemo u rugalicama klasičnih arapskih pjesnika (al-hiğā᾽) doživljava svojevrsno žanrovsko prerušavanje u al-Mutanabbījevoj poeziji. Pored otvorenih satiričnih i sarkastičnih stihova, on poseže i za stvaranjem “diskursa u diskursu” i ironijski jezik skriva pod plaštom panegirika. Kroz gnomički i ironijski diskurs al-Mutanabbī je istovremeno udovoljavao klasičnom obrascu arapske qaṣīde ali je određenim postupcima propitivao i njenu žanrovsku žilavost. Primjerice, umjesto stiliziranog ljubavnog preludija na mnogim mjestima u njegovoj poeziji srećemo gnomičke stihove. Njegove su pjesme, i onda kada koristi univerzalni jezik gnomičke poezije, pjesme sa spontanom inspiracijom, pjesme sa personalnim pečatom, u kojima pjesnik pjeva “vlastitim jezikom”.