Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini

Sažetak

U islam kakav su donijeli Turci na Balkan islamizirani Bosanci unijeli su dosta elemenata ranijih svojih vjerovanja i obreda, prije svega stare slavenske religije, zatim bogumilstva, kao i drugih kultova koji su ostavili traga u južnoslavenskim zemljama. Iako su kroz stoljeća činjeni napori da se u narodu iskorijeni sve ono što nije nosilo strogo islamsko obilježje, prije svega u religioznoj sferi, samo se djelomično u tome uspjelo.

Raspravljajući o postojanju kontinuiteta ranijih kultnih mjesta sa islamskim, autor kao najtipičniji primjer uzima ćeliju u živoj stijeni blizu Čengića kule u Rataju kod Foče, jedan hypogaeum sa natpisom u bosančici; pretvoren je u tekiju, a u njegovu produžetku bila je podignuta džamija. Ukazuje na brojna kultna mjesta (visovi, stara groblja, vrela, pećine, jezera, crkve), koja su ranije služila predislamskim kultovima, a onda su postala muslimanska. Nastavljajući na paganski kult planinskih vrhova imamo slučajeve da je na vrhu planine Visočice postojao lokalitet Džamija, na planini Treskavici ćabenske stijene, na planini Konjuhu Dovište (Molitvište), na vrhu Trebevića Sofe (naziv za ograđeni prostor s obje strane ulaza u džamiju, gdje se klanjalo).

Kontinuitet sa predislamskim kultovima uočljiv je u postojanju brojnih lokaliteta gdje su se na unaprijed utvrđene dane utorkom poslije Jurjeva obavljale proljetne dove. U neposrednoj blizini tih lokaliteta gotovo uvijek su situirane srednjovjekovne nekropole. Te su nekropole i u predislamsko doba vjerojatno služile kao molitvišta. Pri tome autor skreće pažnju na to da su i pripadnici crkve bosanske molili na grobljima, pa se samo to nastavilo.

Autor nalazi niz starih slavenskih božanstava, koja su se nesvjesno održala u bosanskom islamu sve do pred drugi svjetski rat. Posebno se bavi kultom starog skandinavskog božanstva Tura (Thorr), koji su preuzeli i Slaveni.

Raspravlja i o blagdanima neislamskog porijekla kod bosanskih muslimana, stojeći na stanovištu da njihovo proslavljanje, usprkos kršćanskom obilježju (Ilindan, Jurjev, Božić, Vidov-dan, Spasov-dan) ima korijen u predkršćanskim kultovima.

Govoreći posebno o religioznim tradicijama bogumilstva u bosanskih muslimana autor se osvrće na kult Parakleta, pojave metempsihoze, uvažavanje Novog zavjeta, magiju, te na iste elemente u srednjovjekovnim sepulklarnim spomenicima i najstarijim nišanima (muslimanskim nadgrobnim spomenicima).

Kako je i dio katolika i pravoslavnih primio islam, daje se osvrt i na ortodoksne kršćanske religiozne relikte. Pri tome je značajno da su se pojedini muslimani obraćali kršćanskim kultnim mjestima, te tražili duhovne usluge kod katoličkih fratara i pravoslavnih popova.