Ahmed Sudi Bošnjak

Sažetak

Persijski jezik i persijska književnost, koji su imali značajnu poziciju u osmanskoj kulturi, njegovani su i u jugoslavenskim zemljama, a naročito u Bosni i Hercegovini, za vrijeme turskog gospodarstva. Pored arapskog i turskog, persijski se učio u osnovnim i srednjim školama, a veoma omiljena literatura bila su djela značajnih persijskih klasika; Gulistan (Ružičnjak) Sadija iz Siraza, Baharestan (Proljetna bašča) Abdurrahman Džamija, Divan gazela Hafiza iz Siraza i Mesnevi (Mistički kodeks) Dželaluddin Rumija.

Kao konsekvenca ovih persijskih utjecaja i djelovanja i interesa za persijsku literaturu, mnogi pisci porijeklom iz Bosne i Hercegovine i drugih jugo,slavenskih zemalja, pisali su svoja djela na persijskom jeziku, kao, na primjer: Derviš-paša Bajezidagić XVI vijek), Sabuhi (um. 1641), Rušdi (um. 1699), Husrev-paša Sokolović (um. 1639), Nerkesi Muhamed iz Sarajeva (um. 1672), Tevekkuli-dede (XVII stoljeće) i Fevzi Mostarac (um. 1747).

Snaga i kontinuitet tih utjecaja i refleksija veoma su prisutni i u jeziku „bosanskom“ i literaturi Bosne i Hercegovine od XV do početka XX vijeka.

U ovom svom radu autor je prikazao život i djelo jednog od najvećih komentatora persijske klasične književnosti Ahmed Sudi Bošnjaka (um. 1593), poznat u osmanskoj književnosti kao „Sudi Bosnevi“. Rođen je u Sudićima kod grada Čajniča u Bosni. Srednje obrazovanje završio je u domovini, studirao u Istanbulu, a izvjesno vrijeme slušao je predavanja iz persijskog jezika i persijske književnosti kod Muslih ad-Din Larija (um. 1569) u Dijaribekru u Siriji. Po povratku u Istanbul, služio je kao profesor u Atmejdan Saraju - dvorcu Bošnjaka Ibrahim-paše, gdje je predavao mladićima koji su se spremali za dvorska zvanja. Tu je, zacijelo, predavao arapski i persijski jezik i persijsku književnost.

Međutim, mnogo značajniji je kasniji period njegova naučnog rada, iz koga potječu nezaboravna Sudijeva djela, kojim je učinio velike usluge osmansko-turskoj kulturi, obogativši je svojim značajnim komentarima persijskih klasika, prevodima na turski jezik i originalnim radovima. Ipak, najznačajniji dio Sudijeva književnog opusa i njegova stvaranja predstavljaju komentari: Gulistana i Bustana Sadija iz Siraza, Divana pjesama Hafiza iz Siraza, Baharestana Abdurrahman DŽamija, Mesnevije Dželluddin Rumija. I pored toga što je imao bogatu komentatorsku literaturu koju je koristio, Sudi je ne samo pošao dalje, nego se i kretao sasvim drugim pravcem. Naime, on je pokušao da, na primjer, u Hafizovoj poeziji otkrije stvaran život, objasni prirodni smisao, ne ulazeći u sufi interpretacije, kako su to učinili njegovi prethodnici. To je, kako ističe autor ovog rada, i osnovna linija koju je Ahmed Sudi slijedio u svojim komentarima. Sudi je pružio filološku analizu, dao jezički smisao i prevod svakog stiha i rečenice, a zatim osvijetlio vanjske manifestacije života u djelima spomenutih persijskih klasika, nasuprot nejasnih alegoričko-mističkih tumačenja koja su dali njegovi prethodnici.

Na značaj njegovih komentara djela Sadija, Hafiza, Abdurrahman Džamija, ukazuje i činjenica da su štampani u Istanbulu, Aleksandriji i Bulaku (Divan Hafiza Sirazija). Također, Sudijev komentar Divana Hafiza štampan je i u Leipzigu 1257/1841. godine sa komentarom 80 prvih stihova, u Beču 1275/1858. godine u tri toma sa prevodom na njemački u stihu. Isto tako prevod Hafizovih stihova na engleski od W. H. Lowe {Twelve ades of Hafiz, Cambridge, 1877) propraćen je odgovarajućim dijelom Sudijeva komentara istog djela, a mnogo kasnije i Francuz Arthur Guy svoj prevod Hafizovih gazela (Les Poems erotiques on Ghazels de Chems ed-Din Mohammed Hafiz, Paris, 1:927) propratio je Sudijevim komentarima. U novije vrijeme Sudijev komentar Hafizova Divana i Sadijeva Gulistana preveden je i na persijski jezik, što ukazuje na vrijednost i korisnost Sudijevih komentara.