Semantika iz trilitera izvedenih vrsta arapskih glagola

Sažetak

Arapski (klasični) jezik leksički (a i morfološki) je najbogatiji među svim semitskim jezicima. Na to ukazuje već vanredno bogatstvo u samim korijenima čiji broj iznosi blizu 10.000. Od njih su svakako najbrojniji i najvažniji korijeni sa po tri korijenska suglasnika odn. radikala (kojih u arapskom može biti od 1-5). Takvih korijena tj. trilitera (po našim podacima na građi rječnika „Lisānu-l-'Arab“ od Ibn Manẓüra) ima 6.723. Drugi po brojnosti i važnosti su korijeni sa po četiri radikala tj. kvadrilitere, kojih u spomenutom rječniku ima 2.516. U arapskom se glagoli mogu izvoditi samo od ove dvije vrste korijena. Dalja morfološka tvorba daleko je razvijenija kod trilitera i ona će nas jedino, u izvjesnoj mjeri, zanimati u ovom radu, ali će njegovo težište biti na semantici iz trilitera tzv. izvedenih (glagolskih) vrsta i, donekle, njihovih nominalnih derivata.

U ovom radu prvo smo bacili letimičan pogled (I Uvodni osvrt na o·snovnu vrstu, str. 37) na prvu ili osnovnu vrstu arapskih glagola izvedenih iz trokonsonantskih korijena. Već u njoj, na osnovu različite vokalizacije, od istog korijena mogu se obrazovati različiti glagoli koji se pored te morfološke razlike mogu diferencirati i u semantičkom pogledu.

Tom unutrašnjom fleksijom tj. alternacijom samog vokalizma u I vrsti se tvore i pasivni oblici koji takođe donose određene promjene u nijansiranju osnovnog značenja neke trilitere.

Na to značenje utječe i reakcija nekog glagola, kako u prvoj tako i u izvedenim vrstama, tj. okolnost da li se on upotrebljava kao prelazan ili neprelazan, bez prijedloga ili s jednim ili više prijedloga koji mogu u manjoj ili većoj mjeri izmijeniti njegovo osnovno, prvobitno značenje ponekad čak i u sasvim suprotnom smislu.

Uz to treba imati u vidu da vrlo često pojedini glagol već u prvoj vrsti može biti poliseman tj. imati po dva i više osnovnih značenja. To je, između ostalog, moglo nastati kao posljedica specifičnog semantičkog razvoja dotičnog glagola ili eventualno konvergencijom dvaju prvobitno morfološki različitih korijena tako da usljed njihova fonetskog izjednačenja nije došlo i do semantičke jednakosti nego su njihova ranija različita značenja ostala i dalje sačuvana i u živoj upotrebi.