O fonetskom ponavljanju u arapskom jeziku

Sažetak

U I poglavlju najprije se općenito govori o ponavljanju jezičkih elemenata počev od onih najosnovnijih, tj. fonema, čijim udruživanjem nastaju sve ostale, složenije jezičke forme. Ponavljanje, u raznim svojim aspektima, samo je jedan od načina obrazovanja novih struktura, ali je igralo značajnu ulogu pri tom. Iako se rad, iz određenih razloga, morao po obimu ograničiti, pa tu pojavu razmatrati samo kod fonerna, i to u oblasti fonologije i morfologije arapskog klasičnog jezika, u njegovom uvodnom izlaganju istaknuti su i važniji, karakteristični vidovi ponavljanja određenih viših jezičkih jedinica i u domenu sintakse i stilistike toga jezika.

Ponavljanje, shvaćeno ovdje kao obuhvatniji pojam, može se javiti kao: 1) geminacija, tj. udvajanje (odn. duljenje) nekog vokala ili konsonanta; 2) repeticija, tj. obično ponavljanje pojedinih vokala u uzastopnim slogovima (u osnovi riječi i njenim afiksima) i 3) reduplikacija, tj. Ponavljanje (2. ili 3.) korijenskog suglasnika (radikala) koji se inače ne ponavlja u korijenu (nasuprot tzv. muqa'af-korijenima s udvojenim ili ponovljenim 2. radikalom).

U prvom odsjeku II poglavlja istaknuta je uloga ponavljanja,najprije konsonantskih pa zatim vokalnih fonerna, u vidu njihove geminacije .(prolongacije), kao distinktivnih semantičkih elemenata u fonologiji arapskog jezika.

Drugi odsjek (s više razdjela) toga poglavlja posvećen je tim raznim vidovima fonetskog ponavljanja pri strukturiranju mnogobrojnih i vrlo raznolikih leksičkih morfema u arapskom jeziku. Tu su odvojeno razmotreni svi važniji oblici leksičkih morfema počev od samih korijena (koje u arapskom predstavlja samo njihov konsonantski skelet). Potom se prešlo na osnovne paradigme kod čisto glagolskih formi (imperfekt, perfekt, imperativ), i to kod pravilnih glagola, u aktivu i pasivu. U sljedećem razdjelu razmotreni su najvažniji deverbalni imenski oblici: infmitivi, participi i posebni deverbalni pridjevi, od kojih su za temu rada, posebno interesantni oni intenzivnog značenja, zatim određeni oblici imenica specifičnih značenja, te forme tzv. izlomljenog plurala (gam'u-l-takslr).

U posebnom odjeljku bačen je pogled na ulogu ponavljanja fonema pri obrazovanju raznih denominainih formi svrstanih u određene semantičke kategorije. 

Drugo poglavlje završava se odjeljkom o nepravilnim (i glagolskim i imenskim) oblicima, u kojima su prvobitne paradigme doživjele manje ili veće promjene uopće, a posebno u vezi s ponavljanjem fonetskih elemenata u njima.

U posljednjem, III poglavlju, dat je kratak osvrt na spomenute načine ponavljanja fonetskih. elemenata, njegovu ulogu u formiranju viših jezičkih jedinica, te posljedicama takvog načina tvorbe novih formi u različitom smislu. To se učinilo s gledišta njihove upotrebe u jeziku s obzirom na njihovu vanrednu mnogobrojnost i raznolikost, što je imalo svoje raznovrsno djelovanje pri stvaranju formalne strukture arapskog jezika, a što se, svakako, različito odrazilo i na njegovom semantičkom planu, jer su ti elementi, i u tim posebnim oblicima, imali određenu, nekad i vrlo značajnu, ulogu pri variranju i nijansiranju značenja ponekad i čitavih kategorija riječi.