O učešću Bosanaca u tursko-persijskom ratu 1727. godine

Sažetak

Sve do sada pojedini periodi prošlosti Bosne i Hercegovine nisu u dovoljnoj mjeri izučeni. Naročito se to odnosi na vrijeme osmanske uprave, kao što je npr. period izmedu 1718. i 1736. godine. U tom vremenu je bilo više interesantnih događaja koji su imali dalekosežne posljedice. Medu takvim zbivanjima je i učešće Bosanaca u tursko-persijskom ratu 1727. godine.

Poslije zaključivanja mirovnog ugovora u Požarevcu 21. jula 1718. godine izmedu Porte s jedne, te Austrije i Mletačke Republike s druge strane, za stanovništvo evropskog dijela Osmanskog Carstva nastupio je relativno dugi period mira. Medutim, sudbina velesila toga vremena, kako je bilo Osmansko Carstvo, nametala je potrebu stalnih ratovanja sa nekim od susjednih zemalja.  Splet unutrašnjih i spoljno-političkih okolnosti doveo je 29. juna 1724. godine do izbijanja tursko-persijskog rata. U narednom periodu je osmanska vojska na bojnom polju imala više uspjeha. No, usred čestih i nemilosrdnih borbi izginuo je znatan broj ljudi na obje strane. Zbog toga je početkom 1727. godine iz Carigrada u Bosanski ejalet stiglo naređenje da se za novac prikupi 4.000 nefera kojima će komandovati najsposobniji oficiri ove provincije. Dobiveno naređenje je i pored manjih nesuglasica na vrijeme izvršeno. Na glavno tursko-persijsko ratište kod Hamadana i Isfahana došlo je 5.200 vojnika iz Bosanskog ejaleta kojima su zapovjedali hercegovački i kliški sandžakbezi Ahmed paša i sin mu Rustem beg Rustempašić.

U narednim mjesecima ovi vojnici i njihovi oficiri pokazali su zadivljujuću hrabrost i umješnost ratovanja. To ih je koštalo velikih gubitaka u ljudstvu. Povratak u Bosnu u aprilu 1728. godine dočekao je tek svaki deseti. Ukupno su imali oko 4.700 ljudskih žrtava. Zbog stečenih vojnih zasluga Ahmed paša Rustempašić imenovan je od strane Porte vezirom i namjesnikom Bosanskog ejaleta, a sin mu Rustem beg, hercegovačkim sandžakbegom.

Učešće Bosanaca u tursko-persijskom ratu imalo je dalekosežne posljedice u budućim događajima. Naročito je to došlo do izražaja u austrijsko-turskom ratu 1736-1739. godine. U tome ratu, koji se na tlu Bosne i Hercegovine vodio od 1737. do 1739. godine, uspješno je njene granice branio tadašnji namjesnik vezir Hekim oglu Ali paša. Ovaj cijenjeni vojskovođa je i sam bio jedan od poznatijih i uspješnijih osmanskih komandanata kod Hamadana i Isfahana gdje je i upoznao vojničku sposobnost i hrabrost Bosanaca. Zato je u ratu za odbranu Bosanskog ejaleta i rnogao donositi rizične poteze koji su na prvi pogled izgledali i nelogični. Međutim, kasniji događaji su pokazali da su se vezirove odluke zasnivale na vrlo prornišljenirn osnovarna koje je Hekirn oglu Ali paša stekao o ljudima Bosne i Hercegovine još u tursko-persijskorn ratu 1727. godine.