Pjesničke medžmue kao izvori za proučavanje književnoga ukusa jednog vremena

Ahmed Talib Bošnjak u sarajevskim rukopisnim zbirkama

Sažetak

Pisanje medžmua kao bilježnica raznovrsnog sadržaja širom geografskog pojasa na kojem se rasprostiralo Osmansko carstvo postalo je trend u 16. stoljeću. Svaka medžmua, ovisno o ukusu i preferencijama svoga priređivača, predstavlja jedinstveno, unikatno djelo. To je, između ostalih, jedan od važnijih razloga zašto posmatrati medžmue kao važne izvore za proučavanje različitih aspekata intelektualnog stvaralaštva žitelja Osmanskoga carstva. Pjesničke medžmue predstavljaju važne izvore za proučavanje književnoga ukusa određenoga doba, te bismo njihovim detaljnijim proučavanjem mogli doći do interesantnih podataka. Neke vrste pjesničkih medžmua bi se, uvjetno rečeno, zajedno sa tezkirama, mogle okvalificirati kao preteča književne kritike kod Osmanlija. Ovim radom nastojat ćemo uočiti kakav je bio književni ukus u Bosni u 17. i 18. stoljeću, da li se taj ukus podudarao sa književnim kanonom, odnosno onim izborom pjesnika koji su na dvoru važili za najbolje, a na osnovu prisustva stihova Ahmeda Taliba Bošnjaka u nekoliko medžmua koje se danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i Orijentalnom institutu u Sarajevu. S obzirom na to da smo među ovim medžmuama pronašli dvije čiji su priređivači i sami bili pjesnici, situirat ćemo poziciju Ahmeda Taliba u plejadi brojnih pjesnika koji su stvarali diljem Carstva.