Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vlasti

Sažetak

Ovaj pogled na strukturu stanovništva raspoređen je konfesionalno, jer druge razlike u to vrijeme, kao ni u srednjovjekovnom periodu, nisu ispoljavane. U službenim osmanskim popisima stanovnici svih klasa bilježeni su samo kao Bosanci, koji su govorili bosanskim jezikom. Iz toga je

jasno kalfo je osmanska vlast priznavala posebnost tog slavenskog naroda, premda je ujedno nastojala da podizanjem gradova razvije svoju kulturu i učvrsti vlast na tome prostoru.

Učenje tzv. Crkve bosanske, prošireno u Bosni od početka XIII do sredine XV stoljeća, osuđeno kao krivovjerstvo, trpilo je surove progone od strane katoličke crkve. Borbu su vodili franjevci koji su, nakon podizanja prve crkve (1340) pa do sredine XV st., podigli 13 katoličkih crkava u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni (Fojnica, Kreševo, Sutjeska, Visoko, Vranduk, zatim Srebrenica, Zvornik, Olovo, Bijeljina, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča i Tešanj). Tako je osmanska vlast (1463) zatekla u Bosni malobrojne sljedbenike Crkve bosanske. Po nekim naučnicima to učenje nije ni izlazilo iz okvira kršćanske ortodoksije nego samo predstavljalo posebno kršćansko učenje na domaćem jeziku. Ono je više izražavalo svoj bunt na socijalne nepravde nego li predstavljalo posebnu vjeru. Opiralo se kako bizantiniziranju tako i latiniziranju južnoslovenskih zemalja. Naročito okrutni i masovni progoni krstjana, kako su sebe nazivah, trajali su u posljednjoj deceniji bosanske države. Očito su ti događaji bili razlogom što je sultan Mehmed II pod Jajcem (maj 1463) imao neočekivan susret sa okupljenim narodom, kada mu je veća skupina izrazila podložnost, štaviše i prihvatila islam.

Širenje islama u Bosni imalo je specifičan tok, znatno brži i širi nego u drugim oblastima, čiji uzroci još nisu dovoljno rasvijetljeni. Vremenska koincidencija između nestanka crkve bosanske i širenja islama uzimano je kao najjači dokaz da je to autohtono stanovništvo, bilo da je zatečeno kao bogumilsko (kriptobogumili), bilo kao katoličko, najvećim svojim dijelom prešlo na islam. Takav proces bio je dobrim dijelom posljedica progona krstjana. Kako se najviše islam bio proširio u centrima vlasti, to je u bosanskom sandžaku (od Novog Pazara do Bihaća), zbog brojnih urbanih naselja, procenat muslimana od ukupog stanovništva godine 1604. iznosio 71%, a 21% je otpadalo na sve ostale stanovnike. U drugim sandžacima bosanskog ejaleta (Zvornički, Hercegovački i Kliški) procenat muslimana bio je niži.

Iako su u Bosni zatečene jedino katoličke crkve, a pravoslavne samo dvije, u Hercegovini oko Trebinja, postoje podaci da je u Podrinju živjelo pomiješano katoličko i pravoslavno stanovištvo i prije Turaka. Premda su za sve kršćane vrijedili jednaki islamski propisi, katoličko stanovištvo se nalazilo u težem položaju. Vjerovato i stoga što je papa organizirao kršćanske zemlje protiv Turaka, za razliku od pravoslavnog patrijarha koji je sjedio kod samog sultana. Širenjem islama katoličke crkve, koje su se redovito nalazile po gradovima, polagano su nestajale. To stanovništvo je i od strane vlasti i od pravoslavnih vlaha potiskivano i sa važnih strategijskih punktova i oko utvrđenih gradova, a doseljavano pravoslavno.

Pravoslavno stanovništvo, svojim najvećim dijelom, doseljava se u Bosnu tek dolaskom osmaske vlasti. Dolazilo je iz Crne Gore i Hercegovine, kao vlasi-stočari, organizovani po knežinama. Nakon tih imigracija podizani su pravoslavni manastiri. Tako je od sredine 16. do sredine 17. stoljeća u sjeveroistočnoj i centralnoj Bosni bilo podignuto šest manastira (Papraća, Lomnica, Tamna, Ozren, Vozuća i Udrim (Gostović). To stanovništvo je imalo jak oslonac u svojoj knežinskoj organizaciji i ekonomski jačoj crkvenoj organizaciji. Širenje islama među tim stanovništvom bilo je znatno manje izraženo u odnosu na ostalo zemljoradničko staovništvo.

Na kraju, rečeno je kratko i o Jevrejima. Između 1492. i 1497. godine progonjenim Jevrejima iz Španije i Portugala sultan Bajezid II (1481-1512) je dozvolio da se nasele u zemljama Osmaskog carstva. Dijelili su se na zapadne, zvane Seferdi i istočne, zvani Aškenazi. U Bosni su se najmasovnije naselili Jevreji Sefardi.