Priloški akuzativi u arapskom jeziku u djelu Mustafe Ejubovića al-Fawa'id al-‘abdiyya

Sažetak

Mustafa Ejubović (1651-1707) spada među najpoznatije bošnjačke autore koji su pisali na orijentalnim jezicima. Napisao je oko tridesetak djela različita obima i iz više naučnih oblasti. Najviše je napisao iz logike, disputacije i više grana islamskog prava. Pored toga, napisao je i nekoliko djela iz arapske gramatike, stilistike i leksikografije, kao i islamske dogmatike i pro povjedništva.

Predmet ovoga rada je gramatička analiza poglavlja o akuzativima u arapskom jeziku koji, s obzirom na svoju sintaksičko-semantičku funkciju u rečenici imaju karakter priloških odredbi. Prema tome, ovdje se obrađuju akuzativ vremena i mjesta, akuzativ uzroka i cilja, akuzativ stanja ili načina i akuzativ specifikacije. Stupajući u sintaksički odnos sa svojim agensom čiji sadržaj dopunjuju, ovi akuzativi unutar rečenice funkcioniraju, dakle, kao određene priloške odredbe. Kao adverbijalne dopune oni na priloški način bliže određuju subjekat, predikat ili objekat u rečenici. Njima se, tako na priloški način izražava vrijeme ili mjesto, uzrok ili cilj, stanje ili način i specifikacija određenog sadržaja rečenice iskazanog njenim subjektom, predikatom ili objektom.

Osnovu Ejubovićevog djela čije se navedeno poglavlje obrađuje u ovome radu, predstavlja az-Zamahšarijevo djelo al-Unmudag na temelju kojega on analizira i tumači osnovne gramatičke kategorije arapske gramatike. Al-Fawa'id al-‘abdiyya, kako se zove ovo Ejubovićevo djelo, prema tome, predstavlja cjelovito djelo ove vrste u bošnjačkoj kulturnoj baštini na arpskom jeziku.

Tumačenju ovih akuzativa Ejubović pristupa, prije svega, sa aspekta sintaksičke analize, ali uz pomoć i drugih jezičkih a ponekad i nejezičkih nauka, kao što je na primjer logika. Ovakvim pristupom, koji je u skladu i sa tradicionalnim tumačenjem gramatike, autor ostvaruje relativno cjelovitu interpretaciju gramatičke problematike i razumijevanje suštine svake kategorije posebno. Ovo je naročito značajno za sintaksu akuzativa, budući da se u drugim jezicima ostvaruju na drugačiji način, pomoću više različitih gramatičkih sredstava.

U interpretiranju ovih gramatičkih kategorija autor, pored oslanjanja na poznate autoritete, što je, inače, praksa vremena u kome je živio, često pokušava određena gramatička pitanja objasniti i prema vlastitom mišljenju. U svakome slučaju, Ejubović u ovome poglavlju, što može značiti i za cijelo djelo, pokazuje izvanredno poznavanje gramatičke problematike kao i veliki broj izvora i autora koje nerijetko i navodi. Međutim, imajući u vidu da je djelo namijenjeno učenicima medresa, i da se od njega kao takvoga i ne mogu očekivati opširnija i temeljitija tumačenja gramatike, al-Fawa'id al- ‘abdiyya, s obzirom, na navedeno, ipak zaslužuje i svoju cjelovitu garamatičku analizu i naučnu valorizaciju.