Neka zapažanja o prenošenju turskih ustaljenih kolokacija n abosanski jezik

Sažetak

U ovom radu se na osnovu različitih primjera ustaljenih kolokacija koje registruju rječnici turskog jezika pokušavaju iznijeti određena zapažanja o prenošenju značenja turskih ustaljenih kolokacija na bosanski jezik. U uvodnom dijelu, pored definicija idiomatskih iskaza i drugih ustaljenih kolokacija, iznose se problemi sa kojima se susreće u njihovom prenošenju iz jednog jezičnog sistema u drugi. Iako definicije ovakvih iskaza ističu njihovu neprevodivost na druge jezike, ovdje se navode brojni primjeri turskih ustaljenih kolokacija preuzetih u bosanski jezik u fonetsko-fonološkoj adaptaciji, djelimičnoj adaptaciji ili kalku. Fonetsko-fonološki adaptirani turski izričaji u bosanskom jeziku markirani su kao karakteristika jedne govorne zajednice. Na primjeru iskaza bašum sagosum ukazuje se na njegovu upotrebu u ovom obliku, te razvijanje novih značenja kod njegovog kalka u bosanskom jeziku. Autor daje i neke napomene 0 mogućnostima prevođenja pojedinih turskih ustaljenih sklopova riječi iz svakodnevne komunikacije, skrećući pažnju na različite mogućnosti interpretacije istoga iskaza u ovisnosti od govorne situacije. Također, neke kletve i blagoslovi u turskom jeziku mogu se nazvati idiomima: neki od njih u doslovnom prijevodu gube smisao, a u deskripciji značenja gube metaforičnost. Ima i primjera koji ukazuju na mogućnost kalkiranja ovih iskaza, kao i prenošenja njihovog značenja stilski i semantički bliskim oblikom iz bosanskog jezika.

Ovdje je registrovana i pojava bosanskih izričaja sa sastavnicama iz turskog leksičkog korpusa, motiviranih društvenim odnosima, općim iskustvom ili vjerovanjem. Na osnovu velikog broja primjera istoznačnih bosanskih i turskih idioma izraženih istim leksičkim i gramatičkim sredstvima unutar dva jezička sistema, autor ističe pretpostavku da se radi o kalkovima koji su produkt jezika u kontaktu i naporedo u turskom i u bosanskom jeziku ispituje mogućnosti variranja ovih iskaza unutar njihove čvrste strukture, te u vezi s tim utvrđuje određene sličnosti. Također, istaknuta je metaforičnost idiomatskih iskaza kao njihova bitna karakteristika. Na primjerima je pokazano kako se jasno motivirani, ali manje metaforični izričaji mogu pronaći izraženi istim sredstvima 1 u istom značenju u bosanskom i turskom jeziku. Navedeni su i primjeri istoznačnih turskih i bosanskih iskaza čija je metafora veoma izražena, kao i primjeri istoznačnih iskaza čiju motiviranost nije moguće odrediti na prvi pogled. Također, ovdje se registruju primjeri turskih i bosanskih iskaza sastavljenih iz istoznačnih leksema, ali u različitoj formi, primjeri idioma čije se značenje iz jednog jezičnog sistema u drugi prenosi leksičkim sredstvima sasvim različitoga značenja, dakle, istoznačnim idiomom iz drugog jezičnog sistema. I ovdje se postavlja pitanje poštivanja standardnojezičke norme u odabiru izraza u prijevodu, te se, kao i u nekoliko prethodnih situacija, ističe da će opredjeljenje u odabiru izraza u prenošenju značenja odrediti izvanjezički kontekst.

Na kraju rada se daje kratak pregled mogućnosti koje idiomatski iskazi imaju kao formalni elementi rečeničke strukture. Ovakav pregled ilustriran istoznačnim primjerima na bosanskom i turskom jeziku ukazuje na to da ustaljene ko- lokacije mogu imati različite sintaktičke funkcije, formalno kao klauze u određenoj funkciji unutar složene rečenice, a semantički kao jedinstvena cjelina.