Adverbijalizacija u turskome jeziku

Sažetak

U turskome jeziku razlučujemo tri osnovne preoblike (transformacije) fmitnoga predikata (VF) u infınitni: 1) VF —» glagolska imenica [-mak, -ma, - (y)ış, -dik, -(y)acakj; 2) VF -> particip; 3) VF —» gerund. Ako se kakva ishodišna rečenica (npr. Ayşe kapıyı açtı.) uvrsti u temeljnu (matrix sentence, npr. Hırsız pencereden atladı.) tako što se njezin finitni predikat preoblikuje u neki od gerunda (npr. Ayşe kapıyı açtı —» Ayşe kapıyı açınca), takva se preoblika naziva adverbijalizacijom. U ustroju nesložene rečenice (T ) Ayşe kapıyı acınca // (2) hırsız pencereden atladı razlikujemo dva segmenta: a) bazni segment (obilježen brojem 2) ili temeljnu rečenicu u koju je uvrštena preoblikovana ishodišna; b) gerundni segment (obilježen brojem 1) čiji je infınitni predikat (= gerund) granica dodira temeljne i uvrštene rečenice. Gerundni segment kao rečenični konstituent analiziranje prema trima kriterijima: a) strukturnom, b) funkcionalnom i c) semantičkom (utvrđivanje semantičkih ekvivalenata u jeziku s kojim se turski poredi). Semantička analiza turskih gerunda u kontrastiranju s odgovarajućim zavisnosloženim (adverbijalnim) rečenicama u bosanskome jeziku središnji je dio ovoga rada.