"Turci" u Satiru Matije Antuna Relkovića (1732 - 1798)

Sažetak

Hrvatski spisatelj M. A. Relković rođenje u Davoru (Slavonija). Kao šesnaestogodišnjak stupio je u vojnu službu u graničnu regimentu stacioniranu na Savi. Pošto se osobito istakao hrabrošću, unaprijeđen je 1778. godine u kapetana. Kao oficir sudjelovao je u austrijsko - pruskom ratu (1756 - 1773), u kojem je više puta povrijeđen. Sa 34 godine je otišao u mirovinu i preselio u Vinkovce, gdje je i umro i sahranjen.

Sedmogodišnji rat, u toku kojeg je kao austrijski vojnik boravio u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Pruskoj, sudbonosno je uticao na Relkovićev život. 1757. godine zarobljen je u bici kod Breslau-a i prebačen u prusko zarobljeništvo u Frankfurt na Odri. Tamo mu je stajala na raspolaganju bogata biblioteka, u kojoj je mogao čitati knjige na europskim jezicima.

Rat "mu je dao mogućnost da besplatno posjeti zemlje i gradove, koje inače nikad sam ne bi mogao posjetiti", ali također i da se obrazuje i da upozna reformatorske i prosvjetiteljske ideje ondašnje Europe. U Saskoj počinje da piše svoje djelo Satir Hiti divlji čovjek, koji je dao na štampanje 1762. godine u Dresdenu. Nakon povratka u Slavoniju objavio je 1779. godine u Osijeku i drugo, prerađeno i prošireno izdanje istog djela.

Satir je napisan u duhu općih prosvjetiteljskih i reformatorskih ideja 18. stoljeća. Opisujući život i običaje slavonskih seljaka, kao i uspoređujući domovinu Slavoniju sa zemljama koje je upoznao, Relković bespoštedno kritikuje "loše" običaje slavonskih seljaka, njihovu ekonomsku zaostalost, kao i kulturnu i religioznu zapuštenost. Svu krivica za ovo stanje on pripisuje Turcima, koji su se otprilike 60 godina prije prvog izdanja njegovog djela morali povući iz Mađarske, Slavonije, Like i Dalmacije. Kad je već riječ o Turcima, treba istaknuti da se oni, kao što je poznato, nikad nisu naselili u ova područja, i da su "Turci" o kojima govori Relković, zapravo bili bosansko-hercegovački Muslimani (tadašnji Bošnjaci).

Neprijateljstvo prema oružju preobratilo se u Relkoviću u mržnju prema svemu što podsjeća na Turke. Stoga se oni i u Satiru pojavljuju u nepovoljnom svjetlu: kao grozni barbari, koji Slavoniju pljačkaju, pale i pokoravaju; "crkve pretvaraju u džamije", zaražavaju slavonski narod poganskim i "kršćanstvu odvratnim" običajima (nemoral, lijenost, klevete, gatanje, crna magija itd.) i onečišćuju njihov jezik najgorim psovkama mnogobrojnih turskih riječi.

Posmatrano sa današnje distance, nije moguće reći u kojoj je mjeri Relković vjerovao svojim tvrdnjama. No, u Satiru mu ionako nije bilo stalo do ustanovljenja historijskih činjenica nego do "demagoškog iskorištavanja odbacujuće emotivne pozicije kršćanskih Slavonaca spram Turaka". Takvim stavom potpomagao je reformatorske i prosvjetiteljske ideje Marije Terezije i Josipa II. Da bi ove ideje učvrstile svoj položaj u Slavoniji, morao se naravno desiti prekid sa mnogim prenesenim tradicijama i navikama iz vremena turske vlasti.