Tvrđave Bosanskog sandžaka i njihove posade 1530. godine

Sažetak

U historijskoj literaturi preovlađuje mišljenje da su većinu zatečenih srednjovjekovnih utvrda Osmanlije razorile prilikom opsada ili po naredbi sultana nakon 1463. godine, tako da ih je očuvan veoma mali broj. Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1530. godine u tom pogledu daje nam drugačiju sliku. U vrijeme nastanka popisa Bosanski sandžak se prostirao od Zvečana na jugoistoku do Udbine na sjeverozapadu, dok je sjeverna granica išla između rijeka Vrbasa i Bosne u liniji Doboj-Banja Luka, sa uskim izlazom na rijeku Savu u području Kobaša. Južno se prostirao približno do linije Prača- Konjic-Klis. Na navedenom prostoru bilo je locirano 59 posada -31 ulufedžijska i 28 timarskih. Ulufedžijsk.e posade su bile smještene u granična područja i obrazovale su pojas vojne krajine, dok su timarske bile smještene u unutrašnjosti sandžaka. Pojas vojne krajine se prostirao približno u liniji Doboj, Banja Luka, Kamengrad, Udbina, potom južno u pravcu Obrovac, Karin, Novigrad. Timarske posade bile su najvećim dijelom skoncentrisane u središnjem dijelu sandžaka, gornjim tokovima rijeka Bosne i Vrbasa.

Za mnoge posadnike naglašeno je njihovo porijeklo, iz čega je vidljivo da ih veliki broj potiče sa ovih prostora. Znatan broj su također sinovi vojnih službenika. Rijetki su slučajevi u kojima su posadnici poticali iz udaljenijih krajeva Carstva (kao što su pojedini iz Vidina, Moreje, Sereza, Ugarske), ili su Arnauti. Za ulufedžijske posade pokazatelja o porijeklu nemamo. Iz osnovnih podataka o brojnom stanju u tvrđavama vidi se da su posade različitog brojčanog sastava i da su idući prema granici one obično brojnije. Služba nije strogo vezana za jednu tvrđavu, pa su veoma česti premještaji posadnika iz tvrđave u tvrđavu. Jsto tako veoma su slučajevi oduzimanja timara i njihovog dodjeljivanja drugim osobama iz različitih razloga-usljed napušanja službe, njenog neizvršavanja a nekad i iz moralnih razloga. Arhivska građa osmanske provenijencije iz 16. vijeka pokazuje da su Osmanlije zadržale i u funkciju stavili sve značajnije zatečene srednjovjekovne utvrde. Njihovog masovnog rušenja nakon 1463. godine nije bilo kako se to do sada uglavnom pretpostavljalo.