Dva koncepta političke filozofije: Ibn Rušd Ibn Haldun

Sažetak

Ovaj rad počinje od pretpostavke daje moguće izvršiti komparativnu studiju političkih postavki Ibn Rušda i Ibn Halduna, i u pogledu sličnosti i u pogledu razloga njihovih učenja.

Sto se tiče intelektualnih pretpostavki u Ibn Haldunovom radu, sigurno je da najznačajnije mjesto pripada grupi mislilaca koji su se nazivali “filozofima” (Falasifa). Upravo je kroz taj intelektualni pokret ustanovljena bitna veza između spomenuta dva mislioca.

Imajući na umu Ibn Haldunov izuzetno kritički Um, upravo je takav kritički stav naslijedio od Ibn Rušda, iako je njegova kritika, u usporedbi sa Ibn Rušdovom, drugačija. U tom smislu, Ibn Haldun se približava Ibn Rušdu i u razmatranju pojave poslanstva. Upravo su oba mislioca smatrali da se država može stvoriti i ustanoviti bez Božijeg poslanja, odnosno bez Božijeg pređa- nja i zakona. Za razliku od Ibn Rušda, Ibn Halduna nije zanimalo pitanje kakvo društvo treba biti, već kako treba da se realizira u stvarnosti, šta mu je suština, koji su sastavni dijelovi društva, zajednice i države.

Ibn Rušd je Ibn Haldunu omogućio priliku da stvori u suštini historijsku i realističnu teoriju društva i njegove historije. Iz sukoba vjere i filozofije Ibn Haldun je mogao izvući dva bitna zaključka: 1. da filozofski koncepti, koji pokušavaju na idealan način prevazići sukobe u društvu, ne mogu zaista objasniti problem i pitanja koja se tako bitno nameću u njegovom vremenu, i

2. da istinska studija društva i zajednice mora biti kritički orijentirana, bilo ka teologiji ili ka historiji i filozofiji.

Pojedinac uživa vrlo značajno mjesto u radovima oba mislioca. Međutim, među njima postoji suštinska razlika: Ibn Rušdov tretman pojedinca i njegove uloge više je filozofski, ako ne i više teološki, dok je Ibn Haldunov više realističan i više sociološki.

Gledana u cjelini, politička filozofija ne predstavlja sastavni dio teorija Ibn Rušda i Ibn Halduna. Kad su u pitanju osnovne teme političke filozofije, najočiglednija razlika je u tretmanu zakona. Zakonu, došao on poslanjem ili ne, Ibn Rušd pripisuje puno veći značaj, dok Ibn Haldun naglašava wazijju, rijasijju i asabijju.

Ibn Rušd i Ibn Haldun kreću od činjenice da je idealna država, zapravo, islamska država prvih halifa, ustanovljena na osnovu zakona poslanja. Razlika je u tome daje Ibn Rušd vjerovao u mogućnost uspostavljanja države koja bi bila identična Platonovoj idealnoj državi. Ibn Haldun, kao mislilac koji je imao izuzetan osjećaj za historiju, nije vjerovao u mogućnost regresije. Po njemu je vrijeme idealne države prošlo.

Pored toga, Ibn Haldun jasno naglašava značaj ekonomskog faktora, koji se kod Ibn Rušda uopće ne primjećuje.

Autor zaključuje da su sličnosti između Ibn Rušda i Ibn Halduna češće u njihovim početnim stavovima, dok im se u kasnijem razvoju ideje razilaze. Ibn Rušd je u svakom slučaju imao utjecaja na stvaranje Ibn Haldunove kritičke orijentacije, na njegov stav prema Poslaniku i halifi, ali autor Muqadime gaje prevazišao upravo u onim idejama koje su okrenute stvarnim društvenim problemima.