Arapsko-islamska filozofija, definicija i značaj u istoriji

Sažetak

Predmetu ove diskusije ne prilazi se iz ugla bilo koje filozofske škole ili teorije, već kao historijskom problemu u pogledu porijekla, značaja i uloge te filozofije, prvenstveno u srednjem vijeku. Naziva se islamskom, jer se razvijala i gajila u području koje je bilo pod utjecajem islama, ili unutar jasno definirane islamske civilizacije, uprkos permanentnom sukobu između vjere i razuma, autoriteta i racija, kao stoje bio slučaj sa judaizmom i kršćanstvom. Može se nazvati i arapskom, ali samo zato što su najznačajniji radovi napisani na arapskom jeziku. Za začetak te filozofije posebno je značajno da se islam, i kao vjera i kao kultura, razvijao i pod utjecajem posebnih helenističkih ili helenizirajućih ideja, a inicijalno se zasnivao na poslanju. Bio je to spoj nekoliko tokova različitih izvora i jezika, ali konačno izraženih u jednom jeziku, arapskom, i formiranih u skladu sa idejama i težnjama insipiriranih islamom kao vjerom i slikom svijeta. Stoga se može reći da su izvori islamske filozofije dvostruki: iz islamske tradicije, strogo govoreći, sa svojstvenim problemima, koji se tiču pojedinačne vjere i javne odgovornosti, ljudskog djelovanja i Božije svemoći, kvaliteta i kvantiteta vjere, pitanja savršenstva i pojedinca i društva, kako to postavlja Qur’an kao riječ poslanja, i neumitno diktirano preovladavajućom stvarnošću. Ova istinska islamska filozofija našla je svoj iskaz u skolastičkoj i dijalektičkoj teologiji, kalâmu, koju su njegovale različite škole, kao što su škola mu‘tazila, džebrija, murdžija, ešarija i mnoge druge, sa širokim rasponom sukobljenih stavova. Ali čak su i ove islamske škole bile pod utjecajem različitih izvora, uglavnom grčke filozofije. Drugi izvor bilo je grčko naslijeđe, koje su muslimani već preuzeli i njegovali, što je rezultiralo brojnim prijevodima i komentarima radova grčkih filozofa, uglavnom Platona i Aristotela, ali i drugih iz neoplatonske škole. To je bila falsafa, filozofija, a oni koji su njegovali takvu vrstu znanja zvali su se falâsifa, među kojima su al-Kindi, al-Farabi, Ibn Sina, Ibn Rušd, al-Gazali, da nabrojimo samo nekoliko, i imali su velikog udjela u prenošenju grčkog naslijeđa kršćanskom zapadu i utjecaju na skolastičku filozofiju, čak i teologiju, Tome Akvinskog, Dunsa Scotusa, Rogera Bacona i cijele srednjevjekovne filozofije.