Ideja lijepog u izvorima islama

Sažetak

Teorijska rasprava o tome da li u islamu postoji, kao teološka i filozofska doktrina, koncept lijepog u estetskom smislu, odnosno da li islam ima stav prema umjetnosti i kakav je taj stav, traje već dugo. Autor je odlučio razmatrati to pitanje direktno u Kur’anu i hadisu; ta dva izvora odabrao je namjerno, da bi na samom početku rasvijetlio ideju lijepoga u islamu, odvojeno od stavova koji se kasnije pojavljuju u islamskoj literaturi. Autor je došao do sljedećih zaključaka: U prerenesansnoj civilizaciji, uključujući i islam i islamski svijet, ideja koja se u savremenom svijetu izražava terminom umjetnost bila je izražavana terminima ljepota i lijepo. Veza između termina ljepota i umjetnost ustanovljena na ovaj način, omogućava nam da vidimo cijeli jedan svijet u navedenim izvorima islama, gdje se susrećem ne samo sa konceptom lijepog i ljepote, već i sa predstavljanjem lijepih stvari, pa čak i sudova o tim stvarima kao istinskim nosiocima ideje lijepog.

I Kur’an i hadis komuniciraju jezikom razumljivim običnom čovjeku. Imajući to na umu, a i kako i Kur’an i hadis sadrže veliki broj primjera estetske ocjene (razumijevanja i vrednovanja), to znači daje predislamsko arapsko društvo u Hidžazu, gdje su se Kur’an i hadis pojavili, imalo određene kulturne i filozofske temelje koji su omogućili da ideja lijepog bude primljena i shvaćena. Navedeno je nekoliko dokaza u prilog ovome.

Terminologija estetskih pojmova preuzeta direktno iz teksta Kur’ana i hadisa je također ovdje tata. Autor citira hadis: Allah je lijep i voli ljepotu (Allabu ğamıl wa yuhibbu-1-ğamâl) i druge primjere, i zaključuje daje, prema osnovnim principima islama, ljepota Božije svojstvo. Navodi i da, prema istim izvorima, ideja lijepoga postoji i u stvarima koje su proizvod ljudske ruke i u stvarima koje proizvodi sama priroda (ananas, puževa kućica, saće, itd.).

Posljednji dio govori o svijetu lijepoga prema osnovnim citiranim izvorima islama: autor zaključuje, citirajući tekstove i iz Kur’ana i iz hadisa, da islam vidi ljepotu, kao i umjetnost, u jedinstvu kosmosa, u prirodi, u proporcionalnosti ljudskog organizma, i u onome što je djelo ljudskih ruku. Nalazi dokaze pozitivnog stava islama prema ljepoti prirode u opisima raja, koji jasno naglašavaju ljepotu vegetacije, vode i krajolika. Analizirajući stav islama prema ljepoti ljudskog organizma, autor dolazi do značajnog otkrića da su Arapi poznavali pojam zlatnog dijela ili presjeka (lat. sectio aurea) već u prvoj polovini sedmog stoljeća (vrijeme pojave Kur’ana).

Na kraju, autor piše o kultu zelene boje među muslimanima. Tvrdi daje kult uveden prenaglašenom zelenom bojom raja u mnogim citatima Kur’ana i hadisa. Misli daje zelena boja uvedena u Kur’an i hadis kao vizija krajolika i boja koja dominira vegetacijom rijetkih arapskih pustinjskih oaza.

Zaključak: Islam ima poseban stav prema umjetnosti; taj je stav čak i jasno naglašen i, što je još važnije, pozitivan. Shodno tome, postoji i estetika islama, mada nije sistematizirana, već izražena u formi pojedinačnih, nepovezanih stavova, te, stoga, u formi koju možemo nazvati osnovnim temeljima estetike.