Društveni i ekonomski položaj Vlaha i Arbanasa u Bosni pod osmanskom vlašću

Sažetak

Osmanlije su u svim pokoravanim južnoslavenskim zemljama zaticale brojne skupine Vlaha i Arbanasa, a u Bosanskom kraljevstvu samo u feudalnoj oblasti Hercegovina. Oni su im služili u vojnom i gospodarskom ustroju, a napose za naseljavanje onih dijelova Bosne koji su ostali pusti kao posljedica njihovog napuštanja od strane izvornog stanovništva: pripadnika Crkve bosanske iz oblasti Kraljeva zemlja u Hercegovini i bježanja pripadnika Katoličke crkve pred Osmanlijama u susjedne katoličke zemlje ili odvođenja starosjedilačkog stanovništva nakon osmanskog zaposjedanja u Malu Aziju. Vlaške starješine uključivani su u osmanski timarsko-spahijski sustav, a vlaška raja u vojne redove na načelu dobrovoljnosti (martolosi) ili na načelu zakonske vojne u vojne redove ili temeljem carskih naredbi u pomoćne vojne redove (čuvari klanaca i planinskih prijelaza ili derbendžije i sokolari ili dogandžije i psetari i dr.). Kao nagradu za službu u spahijskoj vojsci, vlaškim starješinama su dodjeljivani prihodi od timara i čifluci, a vlaškoj raji koji su bili martolosi poreske olakšice ili plaća (ulufedžije). Vlaškoj raji, iz čijih su redova regrutovani vojni obveznici, naplaćivani su porezi koji su im osiguravali povoljniji društveni i ekonomski položaj u odnosu na zemljoradničku raju. Te su obaveze bile uređivane temeljem tzv. vlaškog običaja ili vlaškog zakona, koji su Osmanlije preuzeli od posljednje srpske despotovine (Despotov zakon Vlaha) i, uz određene preinake i nadopune, primjenjivali ga u svim bivšim srednjovjekovnim južnoslavenskim zemljama. Zakoni su donošeni za pojedine vilajete (oblasti) a primjenjivani su na čitav sandžak kojemu je taj vilajet pripadao. Svi sandžaci nisu imali svoje zakone Vlaha, pa su na njih primjenjivani oni iz susjednih sandžaka. Vlaška raja koja je obavljala službe derbendžija, sokolara i psetara, poreze je plaćala po svim odredbama Zakona Vlaha ili samo filuriju, što je zavisilo od brojnih okolnosti. Prva primjena vlaškog običaja ili vlaškog zakona, odnosno Despotovog zakona Vlaha na području južnoslavenskih zemalja bila je u Skopskom krajištu 1455. godine, prvi pisani osmanski zakon Vlaha bio je izdat za vilajet Braničevo u sastavu Vidinskog sandžaka i za Smederevski sandžak između 1459. i 1467/1468. godine, za Bosanski sandžak, u čijem sastavu je bio i vilajet Hercegovina, 1468/1469. godine, a posljednji za Smederevski sandžak 1527/1528. godine. Odmah nakon toga, vlaški zakon bio je ukinut, ali je zbog bježanja Vlaha u neprijateljske zemlje, koji su time izgubili svoj povlašteni društveni i ekonomski položaj, već od kraja četvrte decenije XVI vijeka otpočelo njegovo prećutno vraćanje na snagu. Uz neke promjene u smislu objedinjavanja obaveza i njihovog naplaćivanja u novcu, Vlaški zakon ostao je na snazi do samog kraja osmanske vladavine u Bosni i u drugim južnoslavenskim zemljama. Pored povoljnijeg društvenog i ekonomskog položaja, Osmanlije su Vlasima od početka postupka teritorijalizacije priznali i njihovu mjesnu samoupravu u vidu vlaških knežija. Time su Vlasi došli u još povoljniji društveni položaj u odnosu na nevlašku raju.