Demografska kretanja u selima srednjodalmatinskog zaleđa u 16. i početkom 17. stoljeća

Sažetak

Šesnaesto stoljeće razdoblje je u kojem srednjodalmatinsko zaleđe doživljava najveće i po značaju najdalekosežnije demografske promjene. Na osnovu podataka koje nam pružaju najraniji osmanski popisi, zaključuje se da je srednjodalmatinsko područje tijekom osmanske strategije osvajanjab znatno demografski opustjelo, ali je kontinuiteta u naseljenosti ipak bilo više negoli su to historiografska istraživanja do sada uspjela otkriti na temelju fragmentarnih podataka zapadnih vrela. Također je dokazano da su na samom početku uspostave osmanske vlasti bili vrlo česti slučajevi povratka starosjedilačkog stanovništva iz predosmanskog razdoblja, kao i slučajevi reverzibilnih migracija većih skupina stanovništva iz područja pod mletačkom, odnosno habsburškom kontrolom. Proces repopulacije najranije je započeo na biokovsko-neretvanskom području, a potom na ostalim dijelovim asrednjodalmatinskog zaleđa. Procesi repopulacije i rekolonizacije prate se na temelju promjena u kretanjima lokaliteta označenih kao mezre i kao sela tijekom 16. i početkom 17. stoljeća, odnosno na temelju kretanja broja fiskalnih jedinica označenih kao kuće (hane). Na taj način predodžba o naseljenosti promatranog područja, kao i o prisutnosti muslimanskog ruralnog stanovništva postaje puno jasnija. Ispitujući obrasce naseljenosti, istraživanje je pokazalo da je ruralni pejzaž srednjodalmatinskog zaleđa u 16. i početkom 17. stoljeća obilježavala disperzna naseljenost, kao i tendencija okupljanja stanovnikau malim, raštrkanim zaseocima, s manje od desetak kuća. Kompaktnija je naseljenost jedino zabilježena u krškim poljima i u dolinskim proširenjima Cetine, gornjeg toka Čikole i Krke, na Vrgoračkom području te na sjevernom dijelu Makarskog priobalja.

Nadalje, u razdoblju između 1520. i 1550. godine osobito se intenzivira rekolonizacija sela, i to imigracijom uglavnom pravoslavnog vlaškog pučanstva iz dubljih dijelova Hercegovačkog sandžaka. Kao sela rekolonizirana potpuno novim pučanstvom zasigurno možemo izdvojiti ona kojima su u popisima zabilježena dvai mena, staro i novo koje su nadjenuli doseljenici. Iako su mnogi migracijski pokreti bili poticani od strane osmanskih vlasti zbog vojno-sigurnosnih i ekonomskih razloga, jedan dio se svakako može tumačiti velikom pokretljivošću vlaške populacije u stalnoj potrazi za povoljnijim uvjetima unutar timarsko-spahijskog i poreznog sustava. Pri tome se etapno naseljavanje sjevernodalmatinskog zaleđa bunjevačkim pučanstvom iz srednjodalmatinskih nahija može objasniti kao preseljavanja prema selima carskog hasa.

Nakon ovdje provedenog istraživanja možemo zaključiti da je veći dio šesnaestog stoljeća predstavljao pokušaj osmanskih vlasti da demografski obnove i revitaliziraju depopulirani prostor. No, već krajem 16., a osobito početkom 17. stoljeća postaju sve učestalije migracije poluvojnih seljačko-stočarskih skupina vlaškog stanovništva na mletački odnosno habsburški teritorij, što dovodi do narušavanja uspostavljene demografske ravnoteže.