Elementi ponavljanja u kur’anskim pričama

Sažetak

U Kur’anu, posebno u njegovim pričama, nisu rijetka ponavljanja strukturnih elemenata, što je navelo neke orijentaliste da govore o haotičnim ponavljanjima u njemu, odnosno o velikoj redundanciji. Međutim, pažljiva analiza pokazuje kako su upravo ta ponavljanja – predstavna u priči o Musau, a. s. – princip strukturiranja teksta, njegovog estetskog funkcioniranja, sredstvo njegove koneksije i stilske markacije.

Priča nije navedena in continuo i linearno, već je razmještena u osnovnim segmentima i motivima na velikom broju mjesta. Postupkom takve parcelacije afirmira se princip strukturiranja koji je dominantan u orijentalno-islamskoj tradiciji a poznat je kao arabeska.

Ponavljanja u ovoj priči registriramo na fonetsko-fonološkom planu, počevši od veznika koji grade određene stilske figure, zatim ponavljanja na rečeničnom nivou, do ponavljanja cijelih motiva, ali uvijek u drukčijem tek­stualnom okruženju. Pored toga što se ponavljanjima grade određene stilske figure, ona djeluju i kao konektori. Time dolazimo do neočekivanog saznanja– da cijeli motivi djeluju kao konektori iako stilistika poznaje kao najviše konektore one na rečeničnom nivou.

Motiv-konektor ima važnu retoričku ulogu, pored ritamsko-melodijske funkcije: figure ponavljanja, uz estetsku, imaju i argumentativnu funkciju. Ponavljajući se, motiv dvostruko skreće pažnju na sebe. Na jednoj strani, upozoravana svoje estetsko djelovanje, na konektorski značaj, a na drugoj strani vrši i argumentativnu funkciju, u potpunome saglasju sa sakralnim stilom.

Kao krajnji istraživački rezultat nameće se zaključak da nalikovanja i ponavljanja pojedinih dijelova Kur’ana predstavljaju konstruktivni element njegove ljepote kojom tekst djeluje na čitaoca: ovaj sakralni tekst jest primarno argumentativan, ali njegovu argumentativnost snažno podupire estetski faktor. Stoga je nenaučna tvrdnja o haotičnosti ponavljanja ili o redundanciji kur’anskoga teksta.