Turska gramatika fra Andrije Glavadanovića (II)

Sažetak

Drugi dio ovoga rada posvećen je morfologiji i sintaksi turskoga idioma koji fra Andrija Glavadanović opisuje u svojoj gramatici. U morfološkome opisu zamjetljivi su kako arhaični imenički i glagolski oblici, tako i morfološki oblici koji nisu tipično obilježje zapadnorumelijskog dijalekta. I neujednačenosti nafonološkoj razini (usporedi stanje u tabeli 4) potvrđuju daje Glavadanović opisao idiom koji nema tipična obilježja zapadnorumelijskoga dijalekta, ali ni književnog jezika (fasih Türkçe) onoga vremena. Na zaključak daje on opisao neku vrstu ”miješanoga” turskog idioma upućuju i njegove napomene o ”bosanskom” i ”osmanskom” izgovoru nekih riječi.

Sintaktički ustroj ”bosanskog” turskog, tj. Idioma koji je Glavadanović kao netipičan govornik (jer ga je očito učio i iz stranih gramatika) detaljno opisao, ima dosta infinitnih glagolskih formi, koje pučani zacijelo nisu koristili u govoru. (Njihova reducirana jezična kompetencija vidi se i po tekstovima koje je zapisao O. Blau.) Po tome je Glavadanovićev idiom blizak književnome jeziku. No znatan broj leksičkih sintaktičkih kalkova čije primarne modele treba tražiti u južnoslavenskim jezicima, uključujući i bosanski, čini taj idiom bliskim i zapadnorumelijskome dijalektu. Najveći značaj Glavadanovićeva djela jest u tome što on i u sintaktičkome opisu daje dragocjene podatke koji se odnose na različite stupnjeve jezične kompetencije ”učenih” i ”neukih” ljudi. Te nam upute definitivno potvrđuju ”miješani” karakter njegova jezika, koji je na jednom polu bio blizak pučkome govoru, a na drugome idiomu koji su kori­stili relativno obrazovani nenativni govornici turskoga jezika(vidi tabelu 5).