Figura poređenja u staroj arapskoj poeziji

svijet na distanci

Sažetak

Poetika stare arapske književnosti temelji se na figuri poređenja. Dominantnost te stilske figure, koja se enormno grana i koja kulminira u staroj arapskoj poeziji, bila je ”argument” mnogim istraživačima da tu poeziju ocijene kao ”materijalističnu”, pri čemu se u taj izraz unosio optimum negativnih konotacija. Međutim, predominantnost figure poređenja je najuspjeliji izraz odnosa prema svijetu antičkih Arabljana budući da je poezija istovremeno bila najsuvisliji izraz njihove duhovnosti općenito. Taj odnos je odnos distance.

Figurom poređenja, kao prevladavajućim stilskim sredstvom na kome je utemeljena ta poetika, pjesnici izražavaju opći nazor antičkog Arabljanina, koji vascijeli svoj svijet doživljava potpuno jasnim i prozračnim, preglednim i nazočnim u kristalnim komparacijama. Da bi mogao optimalno razvijati figuru poređenja, kojom predstavlja svijet i sebi samome, pjesnik je morao promatrati taj svijet s distance, jer figura poređenja podrazumijeva punu preglednost svijeta i očiglednost njegovih poredbenih korelata. Plošnost svijeta je u tom slučaju nužna. Istovremeno, motreći tako svijet s distance, koja omogućava usporedivost, pjesnik je upućen na percepciju plošnosti fizičkoga, jer figura poređenja podrazumijeva, osim nazočnosti, i nedinamičke, gotovo mehaničke ”odnose” među korelatima. To je naročit izraz distanciranosti čak i među poredbenim korelatima. Nasuprot tome, metafora dinamizira odnose među konstituentima i ona izražava svijet iznutra; taj poetički prevrat izvršit će kur’anski Tekst.

Posljedice opisane pozicije figure poređenja u staroj poetici i prirode te figure ispoljavaju se, između ostalog, u parcelaciji tekstnog prostora, odnosno u tematskoj parcelaciji pjesme satkane od mnoštva tema koje se daju parcelirati sve dotle da svaka figura poređenja predstavlja temu za se. To je poetika arabeske. S druge strane, figura poređenja najbolje se osjeća u putopisnom žanru i u putopisnoj recepciji svijeta, koja, opet, zahtijeva distanciranost recipijenta čak i kada se kreće krajolicima, jer je uvjet poređenja preglednost. Stoga je antička arabljanska kasida u osnovi putopisna.

Stara poezija, posebno antička arabljanska s dominantnom figurom poređenja, na najbolji način izražava drevno arabljansko doživljavanje svijeta s distance, u antičkoj jedrini i zaokruženosti, te u lirskoj razdraganosti, budući da se u nazočnom svijetu najčešće traže poredbeni korelati koji afirmiraju ljepotu preglednoga svijeta.