Pregled postanka i funkcioniranja instituta kapitulacija u Osmanskom carstvu i dubrovačka kapitulacija iz 1604. godine

Sažetak

Osmansko Carstvo u međunarodnoj politici bilo je pragmatično držeći često islamsko pravo od sekundarne važnosti naspram objektivnih mogućnosti i interesa. Porta je u međunarodnim odnosima manipulirala određenim spektrom političkih mehanizama koji su bili izvan islamskog pravnog kodeksa i koji su pripadali sferi real-politike (bilo da je riječ o vojnoj sili, političko-diplomatskim aktivnostima ili pritiscima materijalnog ili fiskalnog karaktera).

Glede kapitulacija valja istaknuti da Porta nije imala konzistentnu praksu glede izdavanja kapitulacija. Kapitulacije su dobivale strane suverene zemlje kao kompenzaciju za političku suradnju, savezništvo ili mir. No, praksa pokazuje da su tributarne zemlje dobivale kapitulacije u slučajevima kada se s Portinog motrišta u tim zemljama bilo oportuno zalagati za neku političku opciju ili program. Stoga, osmanske kapituacije treba razumjeti političkim instrumentima. Iako je islamska teorija međunarodnih odnosa anticipirala kapitulacije kao političke instrumente, te je postojala tendencija da se kapitulacije drže okvira islamskog prava, njihovo objavljivanje ipak nije bilo ideološki, već pragmatički motivirano.

Dakle, u namjeri definiranja prava i obveza u odnosima s “drugom stranom” Porta je u političkoj praksi koristila terminologiju islamskog prava, iako te obveze nisu uvijek imale islamski karakter.

Dubrovačka kapitulacija se u načelu kreće unutar okvira islamskog prava. No, ona posjeduje određene posebne elemente koje izlaze iz teorijskog koncepta odnosa prema tributarnim zemljama, i koji svjedoče o određenom dualizmu dubrovačko-osmanskog odnosa. S motrišta prava i obveza koje proizlaze iz uvjetno rečeno vazalsko-seniorskog odnosa islamskog prava, Dubrovčani, dok god plaćaju harač, mogu računati na zaštitu Porte. Naravno  da se u tom kontekstu podrazumijevalo da harač nije jedina obaveza, već se očekivalo da Dubrovnik ravna svoju unutarnju i vanjsku politiku u skladu s politikom Porte. Međutim, dok je dubrovački harač nosio simbolički značaj, budući da on za Portu i nije predstavljao neku značajnu sumu, politička uloga Dubrovnika je čini se bila puno važnija.

Ako u kontekstu gore navedenih tumačenja promatramo pravni položaj Dubrovačke Republike s osmanskog motrišta, može se zaključiti da je Dubrovnik načelno pripadao darü’l-’ahdu. Međutim, ono što je specifično za dubrovački slučaj, a što se može iščitati iz kapitulacije iz 1604., jest jedan izrazito visok stupanj dubrovačkog političkog integriteta, koji je suprotno svim očekivanjima, u praksi u puno elemenata nosio elemente samostalnosti.