Estetička i poetička pozicija Kur’ana u orijentalno-islamskoj kulturi

Sažetak

Kur’an je stožerni tekst u orijentalno-islamskoj kulturi u odnosu prema kome su se vijekovima razvijale sve umjetnosti u tome kulturnome krugu. Svojim izuzetnim sposobnostima kontekstualiziranja, on je snažno preusmjeravao tradicionalne forme umjetničkog stvaralaštva, ali i onoga koje nije bilo samo umjetničko – kao što je prijeslamsko pjesništvo – već je u prvi plan isticalo svoju ideologijsku ambiciju i poziciju u društvu. Kur’an je u stalnom procesu kontekstualizacije djelovao načelom poetološke i estetičke kontrarnosti prema svim drugim tekstovima u najširem značenju: uvijek je isticao svoju posebnost. U domenu poetologije, afirmirao je – kontrastno u odnosu na zatečenu tradiciju – deduktivnu poetiku prema kojoj je Ideja/Sadržaj uvijek u potrazi za odgovarajućom formom; iako vrlo važna, forma nije primarna u njegovoj “ekspresiji”. Oduzimajući pjesnicima pravo na Istinu, on je pjesništvo usmjerio na njegov filotehnički aspekt i time je, zapravo, oslobodio umjetnost premještajući je u sferu fikcionalnog, imaginacijskog i transpozicijskoga. U domenu estetike, Kur’an je Lijepo afirmirao tako što ga je odredio kao jednu od najvećih vrijednosti ljudskoga života i svijeta, ali i kao samo biće svoje. Time se na izvanredan način afirmira njegovo načelo idžaza – nadnaravne ljepote kur’anskoga Teksta. U krajnjim konsekvencijama, cijeli kulturalni univerzum koji kreira Kur’an, funkcionira na načelima Lijepoga, kao što je i cjelokupna poetika u tome univerzumu strukturirana po načelima koje je taj Tekst uspostavio.