Bosanski franjevci i njihovi predstavnici na osmanskoj Porti

Sažetak

Dobivanje fermana i ostalih isprava koje su utvrđivale prava i povlastice bosanskih katolika, iziskivali su od franjevaca dosta financijskih sredstava, ali i diplomatske vještine u komunikaciji sa nižim lokalnim vlastima, bosanskim vezirom, kao i samom Portom. Pritom franjevci u odnosima sa lokalnim vlastima djeluju uglavnom samostalno, dok u odnosima sa višim instancama većinom traže posredovanje svjetovnjaka, od domaćih trgovaca sa vezama u Istanbulu, do diplomatskih predstavnika katoličkih država na Porti. Najčešće se radilo o poslanicima država kojima je Porta priznavala pravo duhovnog skrbništva nad osmanskim katolicima, poput Francuske, Austrije, i naravno, Svete Stolice. Posebnu pomoć bosanskim franjevcima pružala je Dubrovačka Republika, koja je, kao osmanski vazal i sjedište ispostave rimske Svete kongregacije za propagandu vjere za Balkan od 1623., imala veliki upliv na položaj katoličanstva u europskom dijelu Osmanskog Carstva. Sredinom 19. stoljeća prilike su se iz temelja izmijenile pod utjecajem reformi Tanzimata i modernizacije. Proglašena je pravna jednakost svih građana Osmanskog Carstva bez ozbira na vjersku pripadnost, a nemuslimanskim vjerskim zajednicama je po prvi puta proklamativno zajamčena puna sloboda djelovanja. U novonastalim okolnostima vodstvo franjevačke provincije Bosne Srebrene odlučilo je utemeljiti stalno predstavništvo u osmanskoj prijestolnici Istanbulu. 1845. godine zalaganjem fra Filipa Pašalića (1806-1861) u selu poljskih emigranata Adamköyu (danas Polonezköy), udaljenom tridesetak kilometara od Istanbula, bosanski franjevci stječu svoje prvo uporište. Sedam godina kasnije franjevci kupuju crkvu Sv. Jurja sa samostanskom zgradom na Galati Istanbulu, i tu ostaju sve do 1882. godine, kada, uslijed prilika nastalih austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, nestaje potreba za franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici.