Poslanici i vjerovjesnici kao simboli u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika

Prilog razumijevanju simbola

Sažetak

Islamska tradicija, naslonjena na Sveti Tekst i njegova tumačenja, iz čega su se razvile i brojne predaje čuva spomen na neprekinuti niz donositelja Božije riječi čovjeku kao najsavršenijem stvorenom. Iako su poslanici i vjerovjesnici o kojima Kur’an svjedoči sa svoju misiju nosili u svom vremenu i na prostoru u kojem su živjeli, kazivanja o njima ovih kazivanja ostaje živom sve dok iz nje nadahnuće i nauk mogu crpiti sljedbenici Muhammeda, prvog stvorenog i posljednjeg poslanog donositelja Objave, s čijom osobom počinje i u čijoj se osobi – preko lanca njegovih prethodnika u zemaljskoj poslaničkoj misiji – završava biljeg poslaničkoga, ili Muhammedova svjetla.

U ovom radu smo registrirali i u latiničnoj transliteraciji i bosanskom prijevodu donijeli izbor stihova iz gazela, kasida, ilahija, terci-i bendova, terkib-i bendova i lugaza bošnjačkih divanskih pjesnika od 16. do 19. stoljeća u kojima se spominju Božiji poslanici i vjerovjesnici, ukazujući na prijelomne trenutke njihovih života i njihova temeljna obilježja koja su zadržala aktualnost božanskog oprimjerenja u odabranom čovjeku, kao iskonski i neprolazni biljezi, putokazi koji će vrijediti sve dok bude onih koji ih umiju čitati, i učitavati u se.

Ovdje navodimo u divanskoj poeziji najfrekventnija imena poslanika, tako da smo prenijeli po nekoliko stihova u kojima se upućuje na pojedine sekvence iz života prvog na zemlju prognanog i ljudskom rodu poslanog čovjeka Adema, Sulejmana, pravednog i mudrog vladara i posjednika prstena, koji je vladao nad rodom ljudskim, džinskim, životinjskim, ptičijim i upravljao vjetrom, Ja’kuba koji je tugovao za izgubljenim sinom koji mu je bio najdraži od svega datog na zemlji, prelijepoga Jusufa koji je na samom početku svoga puta morao biti porinut u tmicu bunara kako bi potom postao rob, onda zarobljenik i na kraju vladar, Isaa sina Merjemina koji je kao Riječ Božija podignut, da bi “drugačije” oživljavao zamrle i bolne ljudske duše, Musaa koji je na Sinaju govorio s Bogom. Podsjećanja na spomenute poslaničke osobe, kao i na Ibrahima i njegove sinove Ismaila i Ishaka, Nuha, na patnju i strpljivost Ejjubovu, za učenog divanskog pjesnika su alkemija kojom svog pažljivog čitaoca otvorenoga uma i srca pruža duhovni odgoj (edeb) kroz književnost (edebiyat).