Kontrastivna analiza konsonantskih skupina i strukture sloga u hrvatskom i turskom jeziku

Sažetak

U radu se nastoji ukazati na neke bitne razlike u pravilima kombiniranja i raspodjeli konsonanata u hrvatskome i turskome imajući na umu tipološko obilježje eufoničnosti turskoga jezika. Konsonantske su skupine analizirane i kontrastirane na razini sloga kao osnovne strukture na temelju koje se glasovi međusobno udružuju, oslanjajući se primarno na princip poretka sonornosti. Analizom se nastoje utvrditi i usporediti prototipni, tipičniji i rubniji slogovni obrasci u hrvatskim i turskim riječima domaćeg porijekla, a zatim i načini na koji se ti slogovni obrasci proširuju uključivanjem mogućih kombinacija u rije­čima stranoga porijekla. Pri analizi konsonantskih sljedova pažnja je usmjerena ka kontrastiranju po kriterijima broja, vrste i sonornosti konsonanata koji se u različitim obrascima pojavljuju u pristupu i odstupu sloga, te ka unutarjezičnim i međujezičnim razlikama s obzirom na porijeklo riječi. Također je razmotrena i uspoređena (ne)slogotvornost konsonanata u dvama jezicima, načini razbi­janja konsonantskih skupina (ne)fonemskim protetičkim vokalima te pitanje slogovanja određenih turskih riječi stranoga porijekla i njegovo tumačenje na temelju dvaju različita pristupa slogu: kao fonetskoj i kao fonološkoj jedinici.