Proučavanje kulturne baštine Bošnjaka na arapskom jeziku

Sažetak

Počeci proučavanja kulturne baštine Bošnjaka na arapskom jeziku vežu se za period s kraja XIX i početka XX stoljeća kada u časopisima Salname i Vatan Ibrahim Bašagić i Teufik Okić objavljuju prve bibliografske skice jednog broja naših pisaca. Zatim se objavljuju dva kapitalna djela, nezaobilazna u svim istraživanja bošnjačke književnosti na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku – Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912) Safvet-bega Bašagića i Književni rad bosansko-hercegovačkih Muslimana (1933) Mehmeda Handžića.

O sistematskom i institucionaliziranom istraživanju kulturne baštine u Bosni i Hercegovini može se govoriti tek nakon osnivanja Orijentalnog instituta i Odsjeka za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1950. godine. Zahvaljujući radu ovih institucija, kulturnoj baštini se pristupa kroz profesionalna istraživanja koja obavljaju obučeni kadrovi u okviru određenog sistema, intenzivira se rad na faktografskom istraživanju građe u vidu proširivanja biografsko-bibliografskih skica ili predstavljanja ranije nepoznatih autora i djela, a istraživači se uglavnom profiliraju za određene oblasti pa i njihova istraživanja idu u tom smjeru.

Važno je istaći da se, zahvaljujući prije svega razvoju književnokritičke misli, u savremenom dobu nužna filološka istraživanja sve češće prevladavaju metodom filološke analize teksta i kritike situirane u kontekstu historije predmeta.