Ökonomische aspekte der kleiderordnung im Osmanischen Reich des 16. Jahrhunderts

Abstract

Osmansko Carstvo je poznavalo - kao apsolutno sunitska država - uredbu o odijevanju kako bi se razlikovale ḏẖimmīje od muslimana. Problem je u isto vrijeme pravnog i sociološkog karaktera budući da je ova uredba integralni dio svetog zakona i budući da ona teži ka diskriminaciji i - na taj način - integraciji ḏẖimmīja i njihovom obraćanju u islam.

Kako su ḏẖimmīje mogle nositi samo odjeću napravljenu od grubog platna - sve fine tkanine bile su im zabranjene - uredba o odijevanju sadrži i materijalni aspekt. Osim toga mogu se takođe naći čisto ekonomski argumenti.

Mi posjedujemo nekoliko ḥükm-ü hümāyūn-a iz XVI vijeka iz kojih se vidi kako se muslimani tuže kako su ḏẖimmīje podigle cijene finim tkaninama kupujući svilu, batist itd., da bi se time oblačili, a posebno što oni time liče vjernicima. Potrebno je, dakle, zabraniti im takvu odjeću. Pretpostavimo da su cijene stvarno podignute, očekivana međuzavisnost ponude i potražnje nikako ne odgovara sistemu narẖ. Uz to, za carsku naredbu koja je snabdjevena stanovištem pravnika, može se konstatovati izvjesna teološka kamuflaža za ekonomske efekte. Jedan drugi ḥükm ne ograničava se da samo insistira na kvalitetu grubosti odjeće nego, osim toga, i na porijeklu. Garantuje li uredba o odijevanju prodaju proizvoda od grube tkanine? I na drugim mjestima nalazi se više primjera izvjesne forsirane prodaje na štetu ne-muslimana koji dopuštaju ovakvo pitanje. Afirmativan odgovor dokazan je analogijom.