Egyptian Attitudes Towards Turks and Otiomans in the 17th and 18th Centuries

Abstract

Suvremena historiografija pokušava često da objasni događaje bliskoistočnih društava prošlih stoljeća modernom političkom terminologijom što daje pogrešnu predstavu o tim društvima i njihovom unutrašnjem ustrojstvu. Tako se npr. dobija utisak da je u otomanskom Egiptu postojala permanentna borba između Egipćana i Turaka, odnosno između domaćeg stanovništva i otomanske vlasti, što je u osnovi pogrešno.

Da li su Egipćani u XVII i XVIII stoljeću gledali na Turke kao oružane neprijatelje ili su ih gledali kao muslimane sa sultanom na čelu, te da li su postojali konflikti između lokalnog stanovništva i centralne vlasti, pitanja su koja pobuđuju znanstveni interes i kao takva predmet su ovog rada. Osnovni izvori tih analiza su tri značajna rukopisa iz tog perioda u kojima se reflektiraju društvene i političke prilike Egipta u XVII i XVIII stoljeću.

Sigurno je da su Egipćani-Arapi u tom periodu bili svjesni kulturnih i jezičkih razlika između njih i vladalaca, tj. otomanskih Turaka. Isto tako, oni su osjećali i superiornost njihove kulture i jezika nad kulturom Turaka i turskim jezikom koji je bio jezik administracije, ali ne i religije. To se jasno vidi iz rukopisa na kojima je utemeljen ovaj rad i koji sa dosta sarkazma i satire govore o reprezentativnim predstavnicima turske administracije, te o--njihovim etičkim osobinama (posebno o kadijama).

Pored toga, u tim rukopisima se spominju i sukobi političke prirode koji se uglavnom svode na slijedeće: l. konflikte između esnafskih udruženja i pripadnika turske administracije (Oni nemaju širi politički karakter), te 2. sukobi centralne vlasti i Mamluka koji su i u otomanskom periodu ostali na značajnim pozicijama, pa su neki od njih težili osamostaljivanju.

Nezadovoljstva lokalnog stanovništva, međutim, bila su sporadična i javljala su se uglavnom, kako to autor zaključuje, zbog nedovoljno nabavki hrane, cijena robe široke potrošnje i vrijednosti novca. Zato je i Napoleon osvojivši Egipat postavljao Turke na značajna mjesta kako ne bi došlo do pobuna lokalnog stanovništva koje je radije prihvatalo Turke nego Mamluke i Francuze.