Raubvogelnamen als eigennamen in frühosmanischer zeit

Abstract

Već i prije nego što je islam proširio svoj uticaj, polagali su Turci, prilikom davanja imena djetetu, važnost tome da ime donese sreću, da bude dobar predznak ili da štiti dijete od djelovanja zlih duhova. Takođe su roditelji, čija su djeca umirala jedno za drugim, tumačeći tokao volju bogova, poduzimali mjere da to predusretnu. Ove šamanističke predstave su se, ne uvijek jasne, zadržale i kasnije kod Turaka muslimana u Anadoliji i Rumeliji. Tako je kod mnogih porodica, čija su djeca umirala, bio običaj, da bi se ta serija smrti prekinula, da se daju ružna imena kao Çalik (Ukraden), Çamur (Blato), It i Barak (Pas), Köpek (Pas), ili čak i Köpekoğlu (Pasji sin), dakle imena koja bi vratili iz zagrobnog svijeta. Išlo se tako daleko da su se prodavala djeca iz porodica sa mnogo djece ili iz porodica koje nikad nisu gubile djecu. Kao dokaz nazivala su se ova djeca Satılmış (Prodat). Još i danas sreće se u Anadoliji ovo ime i, prema tome, i ovaj običaj. Isto tako su roditelji davali djeci, posebno dječacima, sa unutarnjom željom da budu neustrašivi junaci, imena životinja koje su pokazivale odgovarajuće osobine. U stvarnosti se takva imena susreću kod odraslih muškaraca kao mahlas (nadimak - pseudonim), a takva su imena ponekad upotrebljavana kao glavno ime, kako proizilazi iz isprava.

Držeći se teme, ovdje ćemo se zabaviti samo imenima ptica grabljivica. Oznake kao Tuğrul ili Çağri (vrste sokola) pojavljuju se još u vrijeme Seldžuka, a nalazimo ih još češće i svestranije naročito početkom ranoosmanskog perioda. Imena za lov obučenih i upotrebljavanih ptica, kao Tuğrul, Ertuğrul, Doğan, Şahin, Sungur, Balaban, Zağanoz, susreću se u hronikama 14. i 15. st. često kao lična imena, a od 16. st. Postepeno ih je sve manje. U cilju istraživanja imena ptica grabljivica i porijekla njihove primjene kao ličnih imena ispitali smo djela 'Aşikpaşazade-a, Kemalpaşazade-a, Neşrî-ja, Oruç-a, Rûhî-ja i Behiştî-ja.