Turska gramatika fra Andrije Glavadanovića (I)

Abstract

U ovome radu analiziran je jezik turske gramatike pohranjene u Samostanu Svetoga duha u Fojnici (BiH), u kodeksu zavedenom pod inventarnim brojem 14. Potječe iz prve polovine 19. st. i napisana je na latinskom jeziku. Autor joj je bosanski franjevac fra Andrija Glavadanović (Fojnica, 5. 10. 1804. - Fojnica, 31.7. 1877.). Među sačuvanim rukopisnim gramatikama bosanskih franjevaca koje su, s izuzetkom jedne, napisane latinicom i na latinskom jeziku, Glavadanovićeva se izdvaja po originalnim primjerima u kojima se susreću domaći toponimi (Bosna, Saraj/evo/, Travnik, Fojnica, /Kraljeva/ Sutjeska, Rama, Busovača, Jajce, Salakovica i dr.) i imena u ono doba znamenitih ličnosti iz vjerskog života bosanskih katolika (npr. biskup Sunjić). Po tome se može zaključiti da se radi o originalnom djelu. Jezična analiza turskog teksta Glavadanovićeve gramatike ograničena je u prvom dijelu ove studije na transkripciju, fonetiku, fonologiju i morfonologiju, dok će o morfologiji i sintaksi biti govora u njezinom nastavku. U globalu se može kazati da turski spomenute gramatike sadrži mnoge jezične karakteristike kako zapadnorumelijskog dijalekta, tako i istambulskog idioma 19. stoljeća, ali i karakteristike koje su zacijelo isključivo “bosanske”. Takve su pak najočitije na sintaktičkoj i leksičkoj razini. Po tome se turski jezik Glavadanovićeve gramatike može nazvati “miješanim”. O lingvističkim i ekstralingvističkim razlozima te pojave bit će govora u drugom dijelu studije.