Estetička i poetička pozicija Kur’ana u orijentalno-islamskoj kulturi

Esad Duraković

Sažetak

Kur’an je stožerni tekst u orijentalno-islamskoj kulturi u odnosu prema kome su se vijekovima razvijale sve umjetnosti u tome kulturnome krugu. Svojim izuzetnim sposobnostima kontekstualiziranja, on je snažno preusmjeravao tradicionalne forme umjetničkog stvaralaštva, ali i onoga koje nije bilo samo umjetničko – kao što je prijeslamsko pjesništvo – već je u prvi plan isticalo svoju ideologijsku ambiciju i poziciju u društvu. Kur’an je u stalnom procesu kontekstualizacije djelovao načelom poetološke i estetičke kontrarnosti prema svim drugim tekstovima u najširem značenju: uvijek je isticao svoju posebnost. U domenu poetologije, afirmirao je – kontrastno u odnosu na zatečenu tradiciju – deduktivnu poetiku prema kojoj je Ideja/Sadržaj uvijek u potrazi za odgovarajućom formom; iako vrlo važna, forma nije primarna u njegovoj “ekspresiji”. Oduzimajući pjesnicima pravo na Istinu, on je pjesništvo usmjerio na njegov filotehnički aspekt i time je, zapravo, oslobodio umjetnost premještajući je u sferu fikcionalnog, imaginacijskog i transpozicijskoga. U domenu estetike, Kur’an je Lijepo afirmirao tako što ga je odredio kao jednu od najvećih vrijednosti ljudskoga života i svijeta, ali i kao samo biće svoje. Time se na izvanredan način afirmira njegovo načelo idžaza – nadnaravne ljepote kur’anskoga Teksta. U krajnjim konsekvencijama, cijeli kulturalni univerzum koji kreira Kur’an, funkcionira na načelima Lijepoga, kao što je i cjelokupna poetika u tome univerzumu strukturirana po načelima koje je taj Tekst uspostavio.

------------------------------------------------------------

Aesthetic and poetic position of the Qur’an in Oriental-Islamic culture

The Qur’an is the pivotal text in the Oriental-Islamic culture according to which all arts have been developing in that circle for centuries. By its exceptional abilities of contextualisation, it strongly redirected traditional forms of the artistic creativity, but also of that which was not only creative – such as pre-Islamic poetry – bringing its ideological ambition and position in the society to the fore. The Qur’an, in a continuous process of contextualisation, acted by the principle of poetological and aesthetic contrariness upon all other texts in the widest meaning: it has always emphasized its particularity. In the domain of poetology, it asserted – in contrast with the found tradition – deductive poetics according to which Idea/Content is in a constant search of corresponding form; although very important, form is not primary in its ”expression”. Depriving poets of the right to Truth, it steered poetry to its philotechnical aspect and thus, actually, freed art by transferring it into the sphere of fiction, imagination and transposition. In the domain of aesthetics, the Qur’an asserted Beauty by defining it as one of the highest values of the human life and world, but also as its own being. Thus, its principle of iğāz – the supernatural beauty of the Qur’anic Text – is asserted in a magnificent way. Ultimately, the entire cultural universe created by the Qur’an functions by principles of Beauty, just as the whole poetics in that universe is structured by principles established by that Text. 

Ključne riječi

orijentalno-islamska kultura; književno-estetske vrijednosti; kultura Riječi; stilistika; idžaz; argumentativnost; estetička pozicija; poetička pozicija; Oriental-Islamic culture; literary-aesthetic values; the culture of the Word; stylistics; i‘ğāz/super

Full Text:

PDF

Refbacks

  • There are currently no refbacks.