Hrvatska seoska domaćinstva i osmanske fiskalne jedinice

Sažetak

U novijoj je historiografiji dosta proširena teza o "demografskoj katastrofi" koja je navodno zahvatila europski dio Osmanskoga carstva u 17. stoljeću. Glavno uporište za nju predstavljaju velike, nerijetko drastične razlike u brojčanim iznosima haračkih poreznih jedinica (cizye-hane) koje donose popisi glavarine iz 17. st. u odnosu na brojeve kuća u katastarskim defterima iz 16. stoljeća. Međutim, usporedba s neturskim izvorima može pružiti drugačiju sliku. Tako u slučaju Slavonije svi izvještaji putnika i vizitatora kao i komorski popisi nastali neposredno poslije prestanka osmanske uprave upućuju na broj kuća obične kršćanske raje približno jednak broju obveznika glavarine oko 1580. To pak potiče na pretpostavku da se u pojmu "kuća" (haračka) u 17. st. krije drugačija, tj. veća fiskalna jedinica od one iz starijih popisa. Podaci komorskih popisa to izravno potvrđuju na većem broju primjera. Da se do pouzdanijih pokazatelja može doći samo usporedbom neturskih i turskih izvora pokazalo se i na primjeru bosanskog ejaleta. gdje također nema primjetnijeg smanjenja broja haračkih kuća sve do katastrofa koncem 17. stoljeća (no pri tome je veličina "kuće" u ovom slučaju ostala vjerojatno ista). Konačno se može s razlogom pretpostaviti da, ukoliko prihvaćamo tezu o "demografskom rastu" u 16, stoljeću, taj rast traje do oko 1620, a zatim nastupa neka vrsta stagnacije, a ne "demografske katastrofe", barem do simboličke godine 1683. Analize koje bi na sličnoj crti razmišljanja bile poduzete i na primjerima drugih područja ne moraju nužno dati iste ili slične rezultate, no sigurno je da se potvrdila njihova neophodnost