Rečenica u djelima tradicionalnih arapskih gramatičara

Sažetak

Rečenica u arapskom jeziku dugo vremena nije bila posebna tema arapskih gramatičara. O rečenici se govorilo uglavnom u poglavljima u kojima se raspravlja o riječima kao prostim sintaksičkim jedinicama (mufradāt). Smatra se da je Ibn Hišām (um. 761/1360) prvi shvatio važnost njenog izučavanja i u svojim djelima Muġnī al-labīb ‘an kutub al-a‘ārīb i Šarh Muqaddima al-i‘rāb rečenici posvetio posebno poglavlje. Međutim, ni Ibn Hišām nije otišao dalje od sakupljanja onoga što je o rečenici već rečeno.

U početku gramatičkih izučavanja arapski gramatičari nisu koristili poseban termin kojim bi označavali rečenicu kao posebnu sintaksičku strukturu. Smatra se da je al-Fārisī (um. 377/987) prvi definirao kalām i ğumla kao formalne gramatičke jedinice. Međutim, ni al- Fārisī na eksplicitan način ne ističe razliku između termina kalām i ğumla ali se implicitno, na osnovu označavanja ovih jedinica može razumjeti da se radi o dvije različite gramatičke jedinice.

Tek mnogo kasnije, Ibn Hišām na eksplicitan način navodi razliku između ova dva termina ističući da “kalām predstavlja iskaz s potpunim smislom poslije čega se može zastati, dok ğumla predstavlja iskaz koji se sastoji od glagola (fi‘l) i njegovog agensa (fā‘il), odnosno subjekta (mubtada’) i njegovog predikata (kabar)” i, prema tome, ne izražava uvijek potpuno i nezavisno značenje.

Pored ustanovljenja termina ğumla za označavanje rečenice, arapskim gramatičarima posebno je bilo značajno definiranje same rečenice. Rečenica tako, prema njima, pretpostavlja postojanje predikativnog odnosa (isnād) između subjekta i predikata koji se u dvodijelnoj analizi rečenice označavaju kao musnad (komentar) i musnad ilayh (predmet). Oni predstavljaju dva osnovna konstituenta rečenice (‘umda alğumla), bez obzira da li u formiranju takve rečenice učestvuju dvije imenice ili glagol i imenica. Svi drugi elementi prisutni u rečenici definiraju se kao pridodati dijelovi rečenice (fadla).

Za arapske gramatičare značajno je bilo i definiranje pojma predikacije koja, prema njihovom tumačenju, znači povezivanje dviju riječi tako da zajedno izražavaju potpuno i jedinstveno značenje poslije čega je preporučljivo napraviti stanku. Kao osnovne karakteristike arapske rečenice, između ostalog, navodi se mogućnost inverzija riječi (taqdīm wa ta’kīr) i ispuštanje riječi (harf).

Tradicionalni arapski gramatičari bavili su se i klasifikacijama rečenice i to prema više različitih kriterija. Osnovna klasifikacija rečenica, prema arapskim gramatičarima, zasniva se na gramatičkoj vrsti riječi koje se nalaze u poziciji predmeta (musnad ilayh) i komentara (musnad), odnosno subjekta i predikata u rečenici. Prema ovom kriteriju rečenice se dijele na imenske (ğumal ismiyya) i glagolske (ğumal fi‘liyya). Arapski gramatičari rečenice kasificiraju na specifičan način, prema sastavu, na minimalne (ğumal sugrā) i maksimalne rečenice (ğumal kubrā), na jednoj strani, i na rečenice koje ne spadaju ni u maksimalne ni u minimalne rečenice, na drugoj strani. Prema funkcionalnom principu arapski gramatičari rečenice dijele na izjavne (ğumal kabariyya) i kreativne rečenice (ğumal inšā’iyya). Posebna podjela rečenica u arapskoj gramatici zasniva se na sintaksičkoj funkciji koju prosta rečenica može imati u složenoj rečenici. Prema ovom principu, prosta rečenica u složenoj rečenici može izražavati značenje pojedinačne riječi tako da umjesto nje može stajati odgovarajuća pojedinačna riječ, i prosta rečenica koja ne izražava značenje pojedinačne riječi tako da umjesto takve rečenice ne može stajati pojedinačna riječ. Prva vrsta ovih rečenica označavaju se kao rečenice koje imaju fleksiju prema sintaksičkoj funkciji koju zauzimaju u složenoj rečenici (ğumal lahā mahall min al-i‘rāb), a druga kao rečenice koje nemaju fleksiju s obzirom na sintaksičku funkciju koju imaju u složenoj rečenici (ğumal lā mahall lahā min al-i‘rāb). Kao posebnu vrstu rečenica arapski gramatičari tretiraju narativne rečenice (ğumal mahkiyya) koje u formi upravnog i neupravnog govora slijede poslije glagola قَالَ i iz njega izvedenih oblika u narativnom značenju.