Otklon od književne tradicije u “Kasidi kamenjaru” Hasana Zijaije Mostarca

Sažetak

Osmanska književna tradicija definira žanr kaside kao “pjesmu sa ciljem”, odnosno poetsku formu koja se pisala s namjerom da se zadobije naklonost uglednika, potencijalnog mecene, kome je bila posvećena. Suprotno takvoj književnoj tradiciji, jedna od posljednjih kasida u Divanu Hasana Zijaije, mostarskog pjesnika iz 16. stoljeća, nije posvećena niti jednoj određenoj ličnosti i nosi naziv “Kasida kamenjaru”, pa se već iz samog naslova može steći određeni dojam o neuobičajenom sadržaju ove poeme. Otklon spram vladajuće književne tradicije u navedenoj kasidi neće se zadržati samo u naslovu već će se vrlo lahko uočiti i u njenoj strukturi i sadržaju. Naime, od šest osnovnih dijelova kaside, “Kasidi kamenjaru” posjeduje samo dva: uvodni opis nesib i završetak u kojem se pjesnik obraća Bogu za pomoć, tradicionalno nazvan “dua”. Vrlo je znakovito da ova kasida ne posjeduje centralno poglavlje medhiye koje je inače posvećeno cilju pjesme, odnosno pohvali uglednika kome se pjesnik obraća za pomoć i podršku. Motive za ovako značajan otklon od vladajuće osmanske književne tradicije u “Kasidu kamenjaru” iz današnje perspektive vrlo je teško rekonstruirati. Ipak, sagledavanje cjelokupnog opusa Hasana Zijaije i analiza njegove poetike ukazuju na pjesnikovu privrženost perzijskim uzorima i perzijskoj književnoj tradiciji koja žanr kaside promatra u mnogo širim okvirima od osmanske, pa takva pjesnikova orijentacija može biti jedno od objašnjenja za otklon u strukturi i sadržaju “Kaside kamenjaru”.